1.

Pod nebeskim poplunom

Večeras, Ljubavi, ti biraj glazbu...
Priđi snovima i upali svijeće.
Pospi željom sve naše tame, utišaj bol,
zavrti riječi u modrom beskraju,
postavi za nas stol.

Dvije čaše napuni tugom
za sve one noći pod umrlom dugom...
Zapleši sa mnom površinom lune,
pogledaj zjenice što tebe su pune.
Zagrli me u sjeni zvijezde...

A kada se umorne baklje nebeske
pred jutro, lahorom, tiho pogase,
pusti krijesnice nek budu svjetla.
Jutro je ljepše na kraju svijeta.
Iz dlana sunce ti se rađa...

Još sam malo od ljubavi umorna,
zaspat ću ispod nebeskog popluna.
U naručju tvome, topla i snena,
opet ću ćutjeti da samo sam
žena!

© Maja Muškić, Đakovo

2.

Poodmakla pjesma

Ti više nisi čovjek, ti si samo kiša
što krene naglo pa se onda stiša,
poznata i topla, srebrnkastih kapi,
dok pada na tlo, istog časa hlapi.

Ti više nisi čovjek, ti si samo sjena,
nemirna, treperava, zgusnuta i snena,
što se krhko lomi na uzanoj stazi
i svatko kroz nju prođe, satre ju i gazi.

Ti više nisi čovjek, ti si samo pijesak,
nestalan, nepouzdan i siv kao vrijesak,
neugledan, hladan, što na stazi škripi,
neuhvatljiv nemir kad kroz prste sipi.

Ti više nisi čovjek, ti zaborav si sam,
zapretano ognjište što nekad bješe plam,
umjesto slike u okviru, tek pozadina čista,
od svega različit, samo ljubav ostala je ista.

© Slavica Sarkotić, Vukojevac