Proza članova "Sparka" 

 

 

Na standardnom hrvatskom     Željka Cvetković Gordana Gerhardinger Šipek Đurđa Haberle Petar Ivas Zorica Krznar-Blagec Zdenka Mlinar Javorka Pangerčić Verica Peacock Ivica Smolec

Na hrvatskim narječjima     Željka Cvetković Valentina Vukman Zelić

Na drugim jezicima     Natalija Cajić Verica Peacock Ivica Smolec

 

---

 

 

 

 

 

Natalija Cajić

 

 

Priča za Terezu

(ulomak)

 

Kupila sam opet roze ruže. Dugo,dugo su mirisale u mojoj sobi, a onda su se pretvorile u prah. Kao i one predhodne. Ne znam zašto sam mislila da će se ovog leta nešto promeniti. Ma, koga je briga za moje cveće. Počinje još jedna školska godina. Prošao je još jedan rođendan. Prošlo je još jedno leto. Sad su na redu kiše.

Prolaziće dani, moja Tereza. Kao biseri nizaće se godine. Smenjivaće se godišnja doba i mirisaće cvetovi u našim gradovima u topla prolećna predvečerja i talasi će šaputati neke davno napisane stihove. Živećemo, odrastati, sećati se, smejati, svako u nekoj svojoj priči. Sretaćemo ljude, pružati im ruke i tražiti sjaj u njihovim očima. U svakom dragom pogledu, ja tražim odsjaj vašeg lika. Eto, baš sam juče videla ženu sa kosom boje svežih bordo ruža.
Onakvu kakvu ste vi imali onih dana kada sam se ja spremala da pođem na vaš koncert.
Sećaćete se vi Beograda i sanjaću ja Dubrovnik. Brzo ću odrastati, postaću pisac a svoju prvu priču posvetiću vama. Čuvaću vaše pesme onako kako se čuvaju drage uspomene iz detinjstva.
Noću, dok gledamo u nebo, sigurna sam da posmatramo iste zvezde. Zvezde su zajedničke, moćne. Zar ne? Da li ste jednom videli jednu neobično lepu, razdraganu, vickastu zvezdu. To je Stela, zvezda iz moje priče. ''Putuj Stela, raspi zlatni sjaj i donesi mir.'' - govorila sam joj.

Svake noći iznad kuće vidim zvezdu koja treperi. Treperuša neka nemirna, vickasta. Prkosi mraku i zlu. Videla je kada su rušili mostove i gasili svetiljke kako ljudi više ne bi pronašli jedni druge. Dala sam joj je ime Stela. Ona će mi osvetliti put jednog dana kada pođem na Terezin koncert. Ponekad je pitam šta misli da li će se svetla ponovo upaliti jer ako se ne upale kako ću pronaći put. Ako ne zasijaju zvezde kako će se Tereza vratiti.
Znate, to je ona zvezda koju vidite svake noći. Zvezda koja obećava mir. Stela je moćna. Svake noći luta po gradovima, a kada zatreperi, rasipa zlatni sjaj i tako teši ljude. Stela će objasniti ljudima da svi imamo pravo da budemo srećni, da volimo ljude bez obzira gde oni žive. Lepo sam joj rekla ''Objasni im, Stela, molim te, mene ionako ne čuju. Reci im bar ti kada ja ne mogu''. Jednog dana, kada odrastem, ja ću moći i sama da pođem i pronađem Terezu, biću hrabra ali ipak, ne ostavljaj me, moja Stela.
Nastavnica u školi je nekoliko puta pročitala ''Priču o Terezi i zvezdi Steli '' i poželela da vidi Lenku.
''Drago mi je, Lenka, što sam vas upoznala. Brinem za Taliju''.
''Zašto brinete?'' Lenka je primetila Talijin rukopis na papiru koji je žena držala u ruci.
''Znate, Taliju je veoma potresla ova situacija u kojoj se nalazimo. Ona neprestano piše o ratu''.
''Da li i ostala deca pišu o ratu''- upitala je Lenka.
''Pišu, ali Talija veoma tuguje. Piše i o ... Ne znam kako da vam kažem?''
''Recite slobodno. Slušam vas''.
''Da li se plašite da će Talija zbog uporne i besmislene potrage za Terezom Kesovijom izgubiti vezu sa detinjstvom''?
''Detinjstvo podrazumeva bezbrižnost, vreme u kojem živimo to ne omogućava. Vezu sa bezbrižnim detinjstvom su izgubila sva deca koja sada odrastaju, uz ovu tragediju. Želela bih da vama kažem da Talijina potraga za Terezom nije besmislena.'' - rekla je Lenka.
''Zar ne mislite da joj sećanje na tu ženu donosi tugu, ona je nekada bila veselo i nemirno dete?''
''Vi sigurno mislite da sam ja odgovorna zbog toga. Talija je samoinicijativno zavolela Terezu. Istina je da sam joj ja pričala o njoj i da je svima poznato moje osećanje divljenja prema toj ličnosti ali ja ne usmeravam Talijina osećanja. Ona je dete, a deca vole iskreno i nesebično. Takođe, deca su najžešći protivnici rata. Mogla je da zavoli i neku drugu ličnost i ja bih je razumela''.

 

''Opsednuta je idejom da napiše priču za Terezu.'' - bila je uporna nastavnica.''Talija piše otkada je naučila slova. Želi da bude pisac. Znam da želi da napiše priču za Terezu. Naime, svesna je da mora da sačeka da prođu godine. Ne znam da li ste primetili da ova situacija i detinjstvo Taliju asociraju na nemoć. Zato je ta Stela u njenoj priči moćna zvezda. Znate, nas dve smo se spremale da pođemo na koncert Tereze Kesovije. Obećala sam joj da ću je voditi da je vidi. Nedeljama je birala haljinu koju će obući. Pronašla je divne ruže i zamolila ženu koja radi u cvećari da osmisli maštovit buket i da ga obavezno ukrasi zlatnom trakom. Da ponesemo, kad pođemo. Skoro da smo pošle, otvorile vrata kad ono napolju rat. Njeno odrastanje će pratiti sećanje na tu ženu i ona će jednog dana zaista napisati priču za Terezu. Na kraju svake priče u životu ipak pobedi ljubav. Kada nekog volite, ne pitate kako se zove grad u kojem živi, ni koliko vam sati treba da tog grada stignete. Jednostavno pružite ruke i ruke se dodirnu, osmesi se stope u grandiozno osećanje rečima neopisivo. Zna to dobro moja Talija''.

Danas si u školi opet pisala o Terezi?
Jesam, Lenka. Rekla sam da ću kad odrastem svoju prvu priču njoj posvetiti.
Plakala si, Talija. Da li ti je neko nešto rekao?
Znaš već, svi spominju rat i mržnju koja ostaje posle rata.
O kome su pisale tvoje drugarice?
Pisali su i oni o nekim umetnicima ali lako je njima.
Zašto?
Zato što ti ljudi koje oni vole i o kojima bi rado pisali žive u Beogradu.
Rekla mi jedna devojčica da nikada neću moći da budem pisac.
Zašto ti je to rekla?Zato što nikada neću moći da napišem priču o Terezi jer je najverovatnije nikada neću videti. Kažu da ona više neće dolaziti. Šta ti misliš o tome da ja jednog dana odem u njen grad. Ili je bolje da prvo pišem o nekim drugim ljudima, postaću pisac i tako ću lakše pronaći Terezu.
Šta si ti rekla toj devojčici?
Rekla sam joj da ako ne mogu da napišem priču o Terezi, napisaću priču za Terezu.
Hoćeš, Talija, sigurno hoćeš - tešila je Lenka.
Rat su doneli neki zli vetrovi.
Tako je Lenka tešila Taliju.
Tako će Talija tešiti Lenku kad posle desetak godina bude konačno shvatila da svoje
prijatelje i Terezin dolazak u Beograd neće dočekati.
 

(Cijela priča je na adresi: www.pricazaterezu.com)

Na početak

 

 

Željka Cvetković

 

 

Aurelija, dekla ze sedefa

 

Vuz selsku autobusnu stanicu se smucala zešvinglana, stišana i svetlomodra popolnevka, omotana z duvami čušpajzov, juvic, soarmic, pečene pipekov, krumpiera, štruklov ze sira, i sega drugoga kaj šporeti i ruole moreju podnesti… I proleče se porodilo. Dugo su ga čekali. Povezalo je ves taj gloadni i siti žitek z pupkovinum od sirove svile.
Po lieve stroane ceste se, z noge na nogu, zadovolno špancieral i užival v nedirnjene prirode, plečasti visuoki dečko, z svietlemi lasmi i očmi. Leon. Videlo se da je tu domoači i da se vu te sredine snalazi koj riba vuode. Ni mu se vieđalo pospominati ze sakem koga bi zestal. To mu je bila jedina jedincata i nezamenliva domovina. Imal je rada svoje ljude. Užival je v sake čmrgice po koje je hodil i prešel. Nikak si ni mogel zamisliti da bi živel na bilo teromu drugomu falačecu Zemle, kak god on bil previkan, preštiman, rajski… London, Paris, Amsterdam, Munchen, New York…Ne! Sim su mu bili duša, srce i tielo.
Njegvi pajdoaši su večinom trošili vrieme v diskače i kafiče. Leonu to ni niš znoačilo. On je bil povučeni

mloadi čovek z velikem smislom za umetnost. Okružil se starinami, vriednemi knigami, slikami i kipi… Živel je za risanje i slikanje. Živel je soam, jer su mu stoarci rano pomrli.
I ovaj put je suobum nosil papiere, oluovke, penzline, ploatna, štafelaj, stoalek… Most na ploatnu i denes zanaviek ostane kakov vuzvišeni motiv… Kak bi mu se tek onda napunila duša!
Poažnju mu je, kak grom z vedra neba, zadržal srebrnasti oblak: primikal se prema njemu z lugov, tam, od šume. –Zanimlivo, kaj je sad to? –mislil si je Leon. Stupec restočenoga srebra se duplicieral. –Srebrni kries kaj seže do neba, liepo, nema kaj! Sad bi moja bakek rekla da su vile respustile loasi, pak čekaju da se negdo po njiemi spene! –pregruntal si je šoalno, jer se setil bakine bajke i pričic za laku nuoč, prije spoanja.
Za zericu se povliekel v load i na kroatko odložil štafelaj z ruk. Ruke su miruvale, a mozak delal kak švicarska vura. –Nemrem se ščekati da vidim kakva je to igrarija i kaj bu dale! Nekaj se bu sigurno pokoazalo! Srebrnasti muline, pun zafrkoajcov, prhal je se bliže i bliže. Na koncu se otkril jen tienkecki, preniežni lik. Dekla od krvi i mesa ili zbilam vila? Bez problema je mogla biti i jeno i drugo. Kak biebica od noajfinejega porculoana! V lača i bluzice od lana, z biseri oko vroata, resperušena z listjem. Druobna, predruobna. Mliečne, prozirne kuože, pod kojum su se mogle zamisliti plavkaste žilice. Da sad, v ovaj čas, popuvne kakov proletni vetrek, odnesel bi ju duo znoa kam, a to bi bila silna šteta za likovnu, a i saku drugu umetnost… -zamišlal si je Leon. Na nogami je nosila sandalice, ne vekše od broja 36. Koj da ni niti dotikala tlo, tak je blaženo, rescveteno potancivala, napuol po zemle, napuol po zroaku. Gledela je samo v zemlu, kak da išče zakopano bloago. Stoalno se prigibala, odigala busene troave i vikala: -Divota nad divotami, našla sem još jen! Još jen! Fala, mamo prirodo! Gloas je je zvonil koj zvon z cirkve svetoga Juraja.
Leona je ovo iskanje i vriskanje vrnulo v škuolske doane i podsetilo na pikulanje i steklene pikule. Odrasla, a v srcu diete! Je li to moguče vu tom nuorom stoleču, de deca želiju v isti čas odroasti?
-Oprostete, gospodičnica, a kaj Vi to tak vriednoga preiskavate? More biti, kakov arheološki nalaz? Naša polja su je puna kak šipek koščic!
-Joj, kak ste me prestrašili! Vi ste gora od čoveka, a opče Vas nis vidla! Noajte misliti da sem ponorela i da mi nisu se deske na broju! Pobiram kamenčeke za mozaike… Ljudi misliju da sem otkrila zloatnu žilu. I jesem, samo svoju, puosebnu.
-A, tak…-jedva se dograbil rieči naš Leon. –Stuo posto Vas razmem. Sem si još v sriednje škuole slagal mozaike. Divim se onomu starogrčkomu, z drugoga stoleča, na kom je se devet muze. TUMPEKCET, kaj ne? Talija, Uranija, Melpomena, Polihimnija, Erato, Klio, Caliopa, Euterpa i Terpishora… Zapripovedali smu se, a nismu se ni upoznali. Joa sem Leon. Živim tu, v ovomu selu. Slikam… Čudim se kak se do sad več nismu videli!
-Droago mi je, joa sem Aurelija. Nemrem si zamisliti život bez poezije, pak su me prezvali i Erato… I joa sem domoača kak i Vi, samo kaj sem do nedugo živela v Munchenu. Prekčera sem se ze siem i zanaviek povrnula domuom. Želim da me tu pri našemu svetomu Židuoru zakopaju, se razme, kad zoa to duojde vrieme…
Leonovo umetničko oko je moam zvedelo črnu koperticu v njezinemi zenicami – podsečale su ga na velike bademe, poproašene zloatnem proaškom. Tuliko je mislil o večnosti, ali ga je Aurelija zatekla: pojavila se kak čudo nad čudmi. Z nekakvoga nepoznatoga roazloga se ni štel, a niti mogel, odreči njezinoga društva.
-Joj, nemrem veruvati da je več tuliko vur! Muoram iti, muoram Vas sad ostaviti, a koj da se znoamu dviesto, tristo liet! –šoalila se Aurelija. Droagi ste, tak ste droagi, gospon Leon. Z voami je predivno i mučati. Zvroačili ste me z oviem spominkom.
-I Vi ste mene isto tak, Aurelija. Prije nek kaj nestanete, otkrijte mi z tere ste škuolke bisernice zišli? Z teroga ste se svieta spustili?
-Ha, ha, ha. Točno z one bisernice teru bute naslikali kad se primlete kista! A muoj sviet je i Vaš sviet! Bumu se još videli… -zesipala je sedefasto seme radosti i tuge pred Leonove noge, zdigla lievu ruku, prinesla ju k koralnem vusnicam, moahnula mu i – otišla.
Srebrnasti kries se rezjundal med briezami. Leon je pobiral stvoari. V jene sekundice ga je zabolelo srce, kak da mu je negdo vu njega zapiknul tri preduge mače. –Kam si otišla, Aurelija? Ova slika ne ničija, samo Tvoja. Čekal bum da duojdeš puo nju, če treba, još tristo liet…
Pupkovina od sirove svile, ku je zažmeknulo proleče, svietila mu je na putu do hiže.

 

 

Valentina – moja duga

 

U pisanju me je tog jutra prekinuo žustri poštar koji je u naš poštanski sandučić ubacio debeljuškasto ružičasto pismo, nasmijano od uha do uha. Pismo kakvo se samo poželjeti može! Na njemu se ljeskao žig Münchena. Adresa je bila ispisana pjevuckavim rukopisom moje najstarije nećakinje Valentine. A što li je tek u njemu pisalo?!

 

“Draga teta!

 

Pišem ti ovo pismo jer mi jako nedostaješ i često mislim o tebi. Šaljem ti i crteže svojih lutaka koje sam nacrtala samo za tebe... Budi mi vesela i sretna!

Znaš, djeca oko mene stalno pričaju da će se maskirati u gusare, kauboje, patuljke, Snjeguljice, Pepeljuge, Esmeralde, robote, sirene i druga bića, a meni to nije toliko zanimljivo. Ja bih najradije bila ljeto i krasna duga, jer bih ti donijela sunce, toplinu i sve boje koje postoje u prirodi, pa te tvoje bolesne nožice ne bi tako jako boljele i lakše bi hodala. Više ne bi trebala nositi štaku i piti lijekove. Trčala bi s nama po dječjem igralištu i penjala se visoko, visoko...
Najviše od svega želim da svi budemo zdravi.
Tvoja Valentina...”

Osjetila sam malu suzu na svom obrazu i pomislila kako je sretan svaki čovjek koji ima ovakvo plemenito dijete. Takva djeca zbližavaju ljude diljem svijeta.

 

Na početak

 

 

Gordana Gerhardinger Šipek

 

 

Nev-ina priča

 

Nakon dugog vremena Neva je posjetila svoj omiljeni otok, uzevši kratak predah
od nagomilanih obaveza. Hodajući po lijepo uređenom šetalištu uz samu obalu udisala je svježi morski zrak punim plučima. Bilo je rano proljeće. U zraku je bio onaj prekrasan miris pomiješan sa okusom soli i isparavanjem raznih morskih biljaka. Istinski je uživala, tu i tamo misli bi joj pobjegle prema predstojećim poslovima među kojima je bio i referat kojeg je trebalo napisati i pročitati pred gomilom stranih ljudi. Nije sada željela kvariti dobro raspoloženje, što joj je pružila prekrasna priroda. Radije je pratila blago udaranje valova o stijene, njihove pjenaste vrhove koji su polagano klizili po mramorno-bijelom kamenu. Popodnevne zrake sunca su se iskričavo igrale i caklile po površini kristalno plave vode. Neva je zastala. Učinilo joj se kao da uz rub stijene u vodi vidi neku tamnu sijenu. Lagano se lecnula i pogledom počela tražiti neobičnu pojavu. U prvi mah nije primijetila ništa neobično. Možda joj se samo učinilo. Ali odjednom spazi plavo-zelenu ljuskastu peraju. Fascinirana bojom klizila je pogledom po ribljem repu, koji je sasvim mirno i nekako nemarno plutao ispod površine lagano namreškane vode. Najednom je razrogačila oči. Pa ovo je nekakva ogromna riba, pomislila je. «Riba» je bila skoro ljudske veličine, koliko je Neva mogla procijeniti, gledajući je sa kamene obale. "Ovo nije moguće", uzviknula je potiho. Jer «riba» je osim repa i peraje imala dvije blijedo-ružičaste ruke i ljudsku glavu. Ali ovo nije bila glava neke prekrasne morske sirene, oh ne. Neva se gotovo nasmijala na glas. Stvor koji je napola izronio mahao joj je rukama, glava mu je izgledala poput glave nekog smješnog starčića. Imao je široki osmijeh sa dva velika prednja zuba, onakva kakvima kod ljudi zovemo zečjim zubima. Kosu žuto-sijedu, poludugu, začešljanu iza uha i da, pramen kose na čelu koji je nestašno virkao u zrak. Gledali su se. Neva nije osjetila nikakav strah. Osjećala je neku neopisivu dobrotu koju je biće isijavalo. «Sirenac» kako ga u sebi nazvala dugo ju je a i dalje sa velikim osmjehom gledao, raširio je svoje ruke, pokazivao je na sve što ga je okruživalo, na more na otok. Pogledao je prema nebu podignuvši ruke kao da želi zagrliti cijeli svijet. Pokazivao je na Nevu, na sebe na ljude koji su se u daljini mogli nazirati i ponovno na more, otok i nebo, još se šire nasmiješivši. Gledala ga je ushićeno i sretno. Začula je nečije korake. Osvrnula se u namjeri da zaustavi šetaća, koji je žurno i ne primijetivši njezine namjere prošao pored nje. Željela je da još netko osim nje, vidi to čudo. Ali čovjek je već otišao dalje i ona je pogledom ponovno potražila «sirenca». Gotovo panično je gledala u vodenu površinu. Stvor je nestao. Samo se voda na mjestu, gdje ga je spazila, lijeno protezala nad kamenom, obraslim morskom travom. Izgleda da mi je rano-proljetno sunce udarilo u glavu, konstatirala je i polagano krenula dalje, ne mogavši vjerovati u ono što je vidjela. Hodala je usporenim korakom kada joj pažnja skrene na grupu ljudi, koji su se odmarali na kamenoj klupi. Malo ih je začuđeno promatrala iz prikrajka. Čovjek, očito iz ovih krajeva veselo je razgovarao na hrvatskom sa djetetom koje je bilo izrazito tamne puti. Žena kraj njih, još tamnija od djeteta, vjerovatno nekog sjeverno-afričkog porijekla promatrala ih je brižno i radosno. Dvoje starije djece jedno tamno kao majka a drugo puno svjetlije sa više očevih gena, igralo se i skakutalo okolo. Osmjeh se ponovno pojavio na Nevinom licu. "Kakva sretna obitelj", pomislila je prolazeći. Na kraju šetališta se nalazila mala ulica, koja je vodila do njenog pansiona.

 

Negdje na pola puta, gotovo sakriven iza velikih starinskih vrata od kovana željeza, kroz koja se ušlo u dvorište uređeno sa najraznoraznijem cvijećem, malim kamenim puteljcima, čije je kamenje bilo obojano u sve moguće boje i doprinosilo još više živopisnoj slici dvorišta, nalazio se mjesni vrtić, koji je danas očekivao posjetu dviju otočkih škola. Vesela dječja vika dopirala je na ulicu. Svaka škola je poslala po jedan razred. Neva je zastala da ih propusti po uskoj ulici. Iznenađeno ih je pogledala. Nije znala da ovdašnja djeca moraju nositi školske uniforme. Jedan razred je nosio odjeću u tamnobordo boji a drugi u plavoj. Ali najzanimljivije je bilo to, što su se djeca, koja se očito nisu dobro poznavala, jer su bila iz dvije različite škole, počela odmah međusobno družiti, čim su došli u vrtić. Pokazivali su vrtičkoj djeci svakakve zgodne igre i igrajući se, sva su se djeca dobro zabavljala. "Kako je sve to čudno a i prekrasno" pomisli Neva nastavljajući svojim putem. Došavši u svoju sobu utonula je u duboki umirujući san ...

Neva se probudila rano ujutro. Sjela je uspravno u krevet. U prvi mah nije znala ni gdje je, ni da li je to sve bio san ili java. Shvatila je da je kod kuće a ne na svom omiljenom otoku. Šteta što je to bio samo san, pomalo razočarano je pomislila u sebi. Ali najednom joj se vratio osmjeh na lice. Danas je bio dan kada je trebala pročitati referat pred velikom skupinom ljudi. Već danima je grozničavo razmišljala o tekstu. Sada je točno znala kakav će sadržaj sročiti za svoj rad.

Stajala je pred mirkofonom. Pogledom je obuhvatila veliku salu. Ljudi su se ovdje našli na seminaru pod nazivom «Unaprijeđivanje međunarodne tolerancije i ljudskosti» Očito je bilo ovdje ljudi iz svih krajeva svijeta. Bilo je tu islamista, kršćana, židova, budista... Izgleda da su sve vjere bile zastupljene na današnji dan. Čak je bilo tu i nekih ljudi za koje je Neva znala da su ateisti. Gledala je u tu veličanstvenu šarenu gomilu svjetlijih, tamnijih i sasvim tamnoputih lica i čitala sigurnim glasom:
"Mnogo nas je danas. Ima nas odasvud. Pogledajte susjeda do sebe. Da on izgleda možda malo drugačije, možda je druge vjere možda ne vjeruje u nijednog boga, mislite da je to loše? Njegov jezik je drugačiji, njegovi običaji, čak i nošnja, zar bi nas to trebalo smetati? Pogledajte malo kroz prozor, vidite drveće i cvijeće, zar je svo iste vrste? Nema ničeg na svijetu što bi bilo potpuno isto, zar nas to ne obogaćuje? To divno šarenilo, ta prekrasna raznolikost je nemijerljivo bogatstvo, to je upravo ono što trebamo njegovati, pred čim se trebamo dostojanstveno pokloniti.
Prihvatimo druge kakvi jesu, noseći im ljubav a ne mržnju, možemo zajedno živjeti i djelovati za dobrobit svih, ne uzimajući i ne uništavajući im njihovo tradicionalno nasljeđe i sjećanje na pretke, naravno osim običaja koji štete ljudskom dostojanstvu.
Ako i živimo svi zajedno, to ne znači da moramo zaboraviti na sve ono, što nas obilježava kao takvima kakvi jesmo, upravo nas to i obogaćuje ........"
Neva je nakon pročitanih riječi pogledala u ozbiljna lica u nadi da će polaznici seminara shvatiti njenu poruku...
Da li je dvoranom odjeknulo samo negodovanje, dali se čuo mlaki pljesak ili su ljudi možda pokazali slabo oduševljenje koje je sekundom u sekundi naraslo, što su više shvaćali, što im je Neva zapravo željela poručiti, ostavit ćemo čitateljevoj mašti na volju. Neka čitatelj odluči koja je bila reakcija na njene riječi.
Na kraju krajeva, zar nije bogatstvo upravo u raznolikosti svega, pa i mišljenja...?

 

Na početak

 

 

Đurđa Haberle

 

 

Na jezeru 

 

Razmaknuvši grane iskorači prvo lijevom, drugu povi u koljenu, pa je prenese preko šikare, stupivši na vijugavu stazu koja se protezala na proljetnom suncu, gmižući poput velike zmije spremne uploviti u jezero. Pri svakom koraku pucketaše suhe grančice, na čiji “krc” zalepršaše krila stanovnika, klepet zvonio titrajući srebrenilo lišća, tonovi se dizali, spuštali, akordi dirljive nježnosti odzvanjali vrbikom. Čovjek produži do samog skuta obale, baci se na zemlju, zari pete iznošenih cipela u pijesak, dotičući vrhovima kristalne kapi, spuštao ih, okretao, dizao, pa se na tom mjestu otvoriše mali bunari, prazneći se i puneći, naizmjenično stvarali plimu i oseku, ko duh usamljenika što ih nesvjesno gradeći, još uvijek stvarao snagom, koje ni sam ne bijaše svjestan, tajanstvenim porivom u svaka živa bića – instinktom preživljavanja, što dobivamo, onako slabi, trenom rođenja u nasljeđe, da bi se obranili i sačuvali. Taj dvojnik, to naše drugo biće, kojeg u svakodnevici ne opažamo, sada se taj opirao naumu onog sa obale, sluteći nadolazeću tragediju, kovitlajući umom cijeli život. Trenuci ljepote prekrivali se sivilom i tugom, onom teškom koja raspamećuje, sputava tijelo, očajem koji daje, uzima, vodi u pobjede, do sloma, žestokim vojnikom punim poletna bijesa, pretvarajući ga u umiruća ratnika, koji žali što propušta ovu bitku, pa zadnjim snagama diže sablju, ruši se i umire. Čovjek zajeca, zari lice u ruke, tresući se rikne glasom ranjene zvijeri, hroptaji izbijaše na mah jaki, na mah slabi, raširenih ustiju u harlekinski osmijeh, trzao se, bacakao, spuštajući i dižući prsa, pod naletom osjećaja, hvatao zrak. Još mladim licem, kroz kanjone koje usjekoše nedaće, obrazima se slivale suze, cijedile se bradom, kapale i nestajale u kockastom tkanju košulje. Nakon nekog vremena podiže tijelo i zakorači u vodu, izvi ga, odbivši se o dno, ispruženih ruku poput velika gnjurca zaroni i nestane, ponovo se pojavivši velikim zamasima zapliva ka sredini. Na dvadesetak metara od obale neka ruka uhvati čovjeka, povlačeći ga u dubinu, čovjek uranjao, izranjao, unezvereno mašući rukama, prene se začuđeno, s nekim gađenjem kao da se radi o tuđoj slabosti, probudivši se iz teška sna, zapliva svim snagama prema obali, no začuvši glasanje divljih gusaka podigne glavu, zaboravi oprez, neka toplina prostruji venama, sjećajući se djetinjstva, oca koji bijaše lovac, pa ga je često vodio u lov, a on praveći se također velikim lovcem skakutao bi okolišem, trgao stabljike šaša, vikavši “bum” bacao na zamišljenu lovinu, pa u predvečerje onako umoran, znojan, crvena lica koračao tiho iza njega, gledajući glave mrtvih ptica što ritmički udaraše očeve slabine, radujući sa slasnom zalogaju, mekoći postelje, oživi, no tren nepažnje učinio svoje i opet ga zahvate čelične kandže. Crna utroba ga povlačila, žderala, ta nezasitna životinja crpila mu snagu, prilijepivši se uz udove otežavala ih, gutavši ga pohlepno vukla prema dnu, a on već izmoren polako tonuo u san, prisjećajući se mirisa majčina poljupca, te neko vrijeme onako onemoćao lamatao rukama, izranjao, uranjao, okrećući se pomahnitao plesao na velikoj vodenoj površini, vrteći se uokrug, rukama razbijajući staklenu površinu, pjenio okolinu i prije no što ga proguta i usisa, još vidjeh bljedoću čovjekovih prstiju, u samrtnom grču dizali se tražeći oslonac, pa ne imavši više snage prestadoše hvatati, popuste i nestanu u vodi, Krugovi se polako skupljali, dok mjehurasti oblačići zraka još neko vrijeme prskali površinu, koja se najednom smiri, postane pitoma i djevičanska čistoća opet zavlada jezerom.

 

Na početak

 

 

Petar Ivas

 

 

Ribanje i ribarsko prigovaranje

 

Još nisam bio napunio devet godina kad me je otac prvi put poveo sa sobom u ribolov, i to ne sa kraja, već onaj pravi, gondulom na duboko more. Ulazeći pažljivo u brodić, zateče me očevo pitanje:"Sinko, znaš li ti Očenaš"? Čudeći se takvom pitanju, obzirom da nas je baš on u najranijem djetinjstvu naučio tu temeljnu kršćansku molitvu, potvrdno kimnem glavom. "E, sada slušaj pažljivo i nikad nemoj zaboraviti ovaj očenaš za mornare, odnosno bolje bi bilo reći božje zapovidi – Prvo; Brod kaže gospodaru: Čuvaj me od kopna, a ja ću tebe od mora. -Drugo: Na brodu je samo jedan kapetan, i to gospodar !"
Duboko me se dojmila ova očeva svečano izrečena besjeda i držao sam se tih zapovjedi čitav život. Kasnije sam od njega saznao da je on od djeda čuo iste riječi kad je prvi put stupio nogom na brod i da se ta pravila prenose iz generacije u generaciju, vjekovima. Znam da su mi se mnogi smijali kad bih mnogo godina kasnije na otocima osiguravao vlastiti brod sa dva sidra i kopnenim vezom na lastu, ali vrijedilo je. Ja sam čuvao njega a on mene. "Ostale zapovidi, o pajanju, čišćenju i pituravanju broda, održavanju surgadine i ribolovnog alata, kao i o ponašanju u neveri ćeš naučiti postupno, iskustvom"-zaključi otac ovu kratku pouku.
To je bilo doba kad su samo rijetki, imućniji građani imali motorne brodice, svugdje smo išli na vesla, i ja sam vrlo brzo, na očevo zadovoljstvo, postao vrstan veslač. Savladao sam tehniku dugotrajnog veslanja bez trošenja mnogo snage i otac me je rado vodio sa sobom u ribolov. Tih godina, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, šibenski zaljev je bio pun zdrave ribe, u izobilju arbuna i lokarada, a u kanalu je bilo svakog blaga božjega, osobito zubataca i orada. Ponekad bi se iz ribolova vratili skromnim ulovom a ponekad nismo sve mogli ni ponijeti. Najveći problem je bio što tada skoro nitko nije imao frižider pa se riba odmah morala prodati, pojesti ili darovati.
Dan prije ribolova čaća i ja bismo u Škaru kod tvrđave Sv.Nikole motikom i redinom uhvatili dovoljno gambara, prvoklasne ješke za većinu ribe, osobito arbuna, a u profesionalnih ribara nabavili malo srdelica za parangal i lokarde. Jednom mjesečno bi stric iz Vodica poslao jutarnjim vaporom crva u važu s morskom vodom, carsku ješku za carsku ribu.
Naš kućni budilnik je služio samo za buđenje djece oko sedam sati, zbog polaska u školu. Čaća bi ustajao po pijevcima, po potrebi, prvim, drugim ili trećim. Mater takoreći nije ni spavala, mogla je ustati kad god je zamislila, bez pomoći budilnika. Guberinovi su imali kokošinjac između zidina Turnja a Milka Kronjina u dvoru. Prvi pijevci su se javljali oko tri, drugi oko četiri a treći i posljednji oko pet sati. Na prve pijevce stari ustane, po običaju zapali cigaret i prodrma me lagano:"Ajmo". Ja se odmah skočih, jer sam ionako zbog uzbuđenja spavao na jedno oko i jedno uho. Zalogaj kruha, gutljaj mlijeka, umivanje i za pet minuta sam bio spreman. Uprtili smo svaki po jedno veslo na rame, a podijelili surgadinu, redinu , feralić, ješku i torbu sa tunjama. U gluho doba noći krenuli smo niz Kvartir i Butu do mandroča. Na sreću nismo nikoga sreli. Otac se držao starog ribarskog praznovjerja koje je donio iz rodnih Vodica, kad bi pri odlasku u ribolov sreo neku udovicu -samo bi zabeštimao i okrenuo se put kuće. Vjerovalo se da bi tada ulov bio loš i da nema smisla uopće isploviti. Zato je bilo bitno poći prije drugih a osobito trećih pijevaca, jer su neke Kvartiruše i Dolačke znale rano ujutro prazniti svoje kible, sadržaj kojih bi, velikom vještinom, direktno sa glave na Drvenoj rivi prosule u more, a moglo se dogoditi da koja od njih bude i udovica.
Sve je prošlo u redu i mi smo po bonaci isplovili laganim zaveslajima iz mandroča. Ta divna slika mi nikad neće izblijediti iz sjećanja : Bonaca, gluho je doba noći, brodić klizi laganim zaveslajima, a umorni Šibenik spava snom pravednika.
Prva pošta! U kanalu Sv. Ante, malo iza kapelice, bacili smo dva sidra, sa prove i krme, i otprilike pet metara udaljeni od obale a paralelni sa njom, bili spremni za iskonski ritual. Lovilo se na crva, stari na dvi tunje a ja na jednu. Nije prošlo ni desetak minuta kad je moćna ribetina svom snagom potegla moju tunju i povukla pet šest metara pela, da me otac nije naučio kako treba držati tunju lako bih bio ostao bez prsta. Naravno ,otac odmah prihvati moju tunju i posebnom tehnikom popuštanja i potezanja za pet minuta dovuče ogromnu izmorenu oradu do broda i redinom je izvadi iz mora.
Dok smo očekivali slijedeću lovinu ja sam sa užitkom slušao lupanje velike ribetine o dno broda i pajole, te svako malo dizao pajol i divio se svom prvom pravom lovačkom trofeju. Nije prošlo ni pola sata a stari je izvukao još dvije orade, svaku težu od kilograma, kad sa kopnene strane začujemo korake, škripu sitnog kamenja i strogi autoritativni glas koji ne trpi pogovora :"Čamac odbij od obale"! U to vrijeme i jedna i druga strana kanala su bile zauzete skladištima Jugoslavenske Narodne Armije, obala je bila puna upozorenja o zabrani fotografiranja i pristupa i odmah smo shvatili da je vrag odnio šalu.
"Kume, vojniče, rodijače, prijatelju , nismo privezani, samo lovimo, pusti nas još po ure, taman je počelo gristi" -pokuša moj stari uloviti stražara na osjećaj.
"Čamac odbij ili ću da pucam" -neumoljivo se otrese stražar, kojemu nije bilo do provjeravanja jesmo li privezani ili ne, a sa svojih rodnih Prokletija, Pohorja ili Homoljskih Planina i nije ponio način razmišljanja mediteranskog čovjeka.
Vidjevši da nije vrijeme za igranje i da možemo lako što se kaže:"Izgubiti guzicu s lude glave", a sve za to da neki budalaš dobije nagradni dopust, moj čaća vikne:"Evo dižemo sidra i idemo odmah", i da mi znak da brzo kupimo prnje.
Druga pošta! Neraspoloženi zbog prekinuta lova i nepotrošenoga crva bacili smo sidro oko dvjestotinjak metara od Mula Krke. Već se skupilo pet-šest brodica koje su lovile arbune na kozice i guje. Kako smo imali gambare- arbunima najdražu ješku, za sat vremena smo ulovili desetak komada, sveukupno tri kilograma i potom odveslali prema sredini zaljeva na kojem je tada bila usidrena velika bova.
Treća pošta! Privezavši se u nizu za već pristiglu šestu brodicu, dok nam je izlazeće sunce grijalo prozeble prste, na srdele smo ulovili dva-tri kila lokarada za manje od ure. Nekad bi grizle ko lude, a nekad ni obada. Mogli smo loviti do besvjesti tog dana , ali nije imalo smisla kasnije bacati kvalitetnu ribu, i stari naredi:"Biće dosta za danas".

Po akoštavanju ,sredili smo i opajali brod, zamotali ribu u staru košulju , ubacili u redinu i samo par komada ostavili da se vidi kroz mrežu redine. Nepisano ribarsko pravilo je bilo: Kad uloviš puno ribe, zamotaj, sakrij od pogleda i ostavi dvi-tri da se vide, a na pitanja – kakva je lovina, nevoljko odgovaraj: A slabo, slabo danas. Kod slabe lovine ubaci u redinu smotanu staru jaketu a oko nje razbacaj ribice da izgleda puna i teška, te odgovaraj: Bogami dobro ovoga puta, biće i za prodaju. Ne znam zašto je to bilo tako, ali tako je oduvijek. Možda je pravi razlog bio da se na taj naćin davala lažna informacija drugima o ribarskim poštama.

Uglavnom, toga dana smo dvije orade i nešto arbuna prodali, malo arbuna i lokarada podjelili rodbini i susjedima -drugom zgodom ćemo mi dobiti od njih -a mi smo se za ručak krijepili izvrsnom juhom od leših arbuna, a za večeru salatom i pečenim lokardama. Čaća je nakon toga smotao škiju u kartinu, zapalio cigaretu i uživao u Rokovom dobrom crnom vinu, a mi djeca u tada popularnoj cocti.

Kao što nikad neću zaboraviti ono:" Čamac odbij , ili ću da pucam", isto tako će mi uvijek biti žao one moje prve i najveće orade koja je završila na pijatu nekoga čaćinog doktora.

 

Na početak

 

 

Zorica Krznar-Blagec

 

 

Kako su nastajali veliki Hrvati?

(30. svibnja. 1995.)

Mislim da ovu priču svatko zna,
ali neka bude i napisana.

1. U početku je bilo dovoljno obaviti obred krštenja, ako nije bio učinjen prilikom njihova rođenja. Jasno, obredu su trebali prisustvovati, kao svjedoci tog čina, određeni kumovi, koji će im kasnije u životu pomagati u svemu potrebnom oko njihove egzistencije i položaja u društvu.


2. Zatim, poželjno je bilo postati aktivni član HDZ-a.

3. Vrlo važno bilo je za vrijeme pretvorbe i privatizacije kupiti od "malih Hrvata" jednu ili više tvornica, i to što jeftinije, te postati tajkun. Kako su imali "kumove" kao garanciju, neki čak i "stričeve", to i nije bio tako težak zadatak, pogotovo ako su k tome bili i direktori, rukovodioci i slično.

4. Kad je jeftino kupljena tvornica zbog lošeg poslovanja počela tonuti, hitno su je prodali, nekom stranom ulagaču, kad god je bilo moguće, a dobiveni novac iznijeli iz Hrvatske u inozemne banke.

5. Najvažniji zadatak u nastajanju "velikih Hrvata": trebalo je kroz transakcije izvesti razne kriminalne radnje, to je donijelo "vrhunac slave velikim Hrvatima". Dakle, sve nelegalno - legalizirati.

Kako vidite iz priloga, i nije to baš tako težak i dug put, takoreći, svega nekoliko dana ili noći.
Neka bude nekoliko godina, i - evo te u bogatstvu!

I dan danas se ti" veliki Hrvati" s naslovnih stranica sveg tiska smiješe "malim Hrvatima", a između redaka kao da piše:
Tko vam je kriv što ste kršteni kao mali,
dok još niste ništa znali!
Nije li to zaista humor, ali crni, najcrniji?!
Ili možda nekih drugih boja? Na primjer: crvene, plave, bijele?

 

Na početak

 

 

Zdenka Mlinar

 

 

Ah, ti Bosanci!!!

(Usporedba)

 

...A ona, Slavica, je žena koja je svojim autobiografskim prvijencem imala hrabrosti siromaštvo roditeljskog doma servirati javnosti, te samim tim sebe i svoju obitelj staviti na stup srama i ismijavanja. I naravno, nije prošla nekažnjeno! Tako i danas, kao posljedicu uvrijeđenosti članova šire obitelji, osjeća gorčinu u ustima, a osjećala bi je i više da joj do ušiju dođe sve ono što se okolo šapuće. Ma, šalim se, kako ne bi znala, pozna ona dobro naš mentalitet i naše ljude, velika je to bistrica i svašta zna.
I osim što su joj tri knjige, tri njene poslanice, razasute po svijetu, i tri je kćeri izvela na pravi put, a i unaprijed si je pripremila, sve do u najmanji detalj, i sjajan pogreb. Ma, bistra je ona baš kao i onaj njen izvor s kojeg je prvog vodu pila, a bogme i snažna za pet osoba: književnicu, domaćicu, slikaricu, majku i suprugu.

 

Da, da, osjećala je, a zacijelo osjeća i danas, gorčinu srama i ogovaranja, jer kod nas se ljudi srame i onoga čega bi najmanje trebali, onoga za što nisu krivi. A ogovaraju ih i ismijavaju oni što imaju najmanje razloga za to. Oni koji nemaju hrabrosti ismijavati sami sebe, i koji su najčešće i krivi za nesreće koje se događaju oko njih. Tu, naravno, ne mislim samo na Hrvate i Bosance, već na narode cijeloga Balkana, pa i šire.

 

Ali kad sam jutros, popivši umjesto kave caffetin, počela s pisanjem ovoga teksta, nisam imala namjeru analizirati književna i ina djela gospođe T., niti ju pak ogovarati. Namjera mi je bila, ako na to uopće imam pravo, samo povući paralelu između njenog i mojeg djetinjstva. Usporediti ta dva, prilično bliska i po godinama i po mjestu rođenja, radišna djetinjstva. Djetinjstva, oslobođena svakog luksuza, razmaženosti ili razigrane raskoši. A ima tome dosta dugo, mislim, toj želji, za koju krivnju možete pronaći, a gdje li drugdje već u prvoj knjizi te, kako sama kaže, «književnice u usponu». U knjizi iza čijih ćete slatkih korica umjesto brda marmelade pronaći ogromno brdo pljesnjivih mrvica kruha, začinjenih samo gorko-slanim okusima. Brdo sa čijih je uzvisina potekla bujica autobiografskih priča, koja ni danas nije zaustavljena. Bujica u čijim sam nanosima i sama prepoznala djeliće svojega djetinjstva i mladosti. Naime, svaka pročitana stranica njene ispovijedi me uvjeravala kako nostalgično prebiranje po vlastitom životu može biti i poticajno. Oslobađajuće! Literarno poticajno, u čijem bih stvaralačkom okrilju mogla pronaći utočište ili srodnu dušu. Nekoga s kim bih, pričajući svoju priču, mogla podijeliti teret života i, razotkrivajući svoju istinu, dozvoliti bujici sjećanja da poteče iz uzavrelog izvorišta.

 

A moje se djetinjstvo, ne računajući česte obiteljske selidbe hrabre autorice, razlikovalo od njenog za onoliko koliko sam godina i mlađa od nje. Ili pak za onoliko koliko su moji roditelji, možda, bili snalažljviji u borbi za golo preživljavanje od njenih. A ovaj život zrelih godina, opet, za onoliko koliko je godina i starija od mene, koliko je i rat kasnio u njen život, te je uspjela na neki način doći do kakve takve mirovine, što joj je donijelo i status umirovljenice, a ne neke nezaposlene sredovječne žene koja je samo beznačajna brojka na Zavodu za zapošljavanje...

 

Na početak

 

 

Javorka Pangerčić

 

Cvjetna filozofija ( dan poslije mog rođendana )

 

Bijeli zumbul.

 

Vani snijeg, hladno, poledica a ovaj cvijet postaje tradicija. On je pokretač, zamašnjak u ciklusu cvijeća koje se dodirom Tvoje ruke neprestanoobnavlja. Rijetko koji cvijet uzgojen u stakleniku ima snagu svojim mirisom ispuniti svaku poru moga bića i dominirati nad ostalim cvijećemkoje se sad našlo u mojoj sobi.

 

Kao neka soareja cvijeća. Gizdave orhideje poredane na stabljici. Egzote i vjerovatno dosta skupe. Združene su sa vrbopucem ili kako bi mirekli macicama, omiljelim cvijećem Gustija Matoša. Cvijeće koje ne miriše, niti pogled na njemu ne zastaje zbog čarolije cvjetne haljinice većzbog dodira glavica mekih poput najfinijeg baršuna ili pazuha obraslih dlačicama, možda Ljerke Šram.

 

Gerber, ružičastonaranđast sa velikim smeđim okom. Vitak, uspravan u rukom oslikanoj boci koja sada postaje vaza. Na tamnoj mutnoj podlozi stakla iscrtani su cvjetovi i grančice u žutozlatnoj i grudicama naznačenoj naranđastoj koja kao da koincidira sa cvijetom koji se udubno smjestio u njenom vratu.

 

Jedana crvena ruža, tamno, tamno crvena poput zgrušane krvi već drugi dan žalosno je smežurala svoje listove. Prikratila sam stapku i eto ruže u maloj crnoj vazi. Smještena u podnožju tulipana kao da traži njegovu zaštitu. Baš su lijepi par.

 

Druga ruža, isto tako crvena, hrabro odolijeva toplini monitora i sa laganim okljevanjem otkriva svoju nutrinu. Možda je baš ta mogućnost potpunog otvaranja i iščekivanja punog cvata ono što ovaj cvijet čini tako posebnim. Tako je to u životu. Zar je cilj života njegov kraj? Ne nego naša mogućnost da ga proživimo i osvjestimo kako najbolje znamo i umijemo.

 

Raskošni buket mimoza. Rapsodija cvjetnih glavica, vlati trave, filigranskih iglica plimoze, lika i neke slamnate trave smotane u klupko pa izgleda poput jajeta. Tri svjetlozelena jajeta ugnjezdila su se usred razigranih mimoza. Još i sada gajim taj osjećaj kako sam u rano jutro, puno zabrađenih i toplom odjećom odjenutih ljudi prošla gradom noseći u ruci ovaj predivni buket. Kao da se sunce okupalo i otreslo sa sebe kapljice na te cvjetove. Miris njihov samozatajan i nježan oplakivao mi je lice. A mimoze ko mimoze. Već istoga dana u toploj sobi skupile su svoje peludne glavice i ostavile žute točkaste grozdove da se prelamaju preko svjetlozelenog ukrasnog papira koji je objumljivao njihove stapke.

 

Ja živim život cvijeća. Mislima ga oplakujem, prstima dotičem a nutrina mi se širi od daha ljepote. Kada bih u glavi “vrtjela” film o novcu, kako ga steći, uložiti, okrenuti i povećati, umjesto da razmišljam o cvijeću, vjerovatno bih bila matrijalno boljeg stanja nego što sam sada. Ako bih razgledavala modne časopise i lijepo uređene izloge, uživala bih u slici uređene dame u dobro skrojenom kostimu, lijepim cipelama, dotjeranoj frizuri i šminki kakva je potrebna ženi u zrelim godinama.

 

Moj osjećaj za lijepo nastanjuje se u ovim cvjetnim glavicama i harmoniji što ga stvaraju i koji me duboko ispunjuju.

 

Da imam političke ili karijerističke ambicije možda bih dobiveno cvijeće, onako u staniolu, stavila u čajnu šalicu i za par dana se začudila, zašto je uvenulo jer briga oko mog probitka bila bi mi najvažnija.

 

Ako bih dopustila da me opterete tjelesne boljke, sve drugo postalo bi nevažno pa bih bila dosadna sama sebi a i svima drugima koji bi me slušali. Možda bi sa strpljenjem pratili moje riječi ali koliko bi to stvarno dopiralo do njihove nutrine i koliko bi suosjećali ili nastojali pomoći e to je već drugo pitanje.

 

Blagoslovljena sam jer je moj izbor cvijeće. Zato je na moj pedestpeti rođendan sve puno vaza i vazica i staklenki i boca i sve vrvi životom vatrometnih boja.

 

A što ja trebam raditi? Pobrinuti se da se taj sjaj prekrasnih zemaljskih zvijezda nikada ne ugasne. Poznavajući sebe – neće.

 

Na početak

 

 

Verica Peacock

 

 

Greetings

 

Whilst researching material for a book, I came across an interesting custom in the Congo, where people of the Ntomba tribe, who live around Lake Tumba, and speak the tribal language, Luntumba, have an unusual way of greeting each other.

If two people meet, the younger of the two greets the elder by asking for a ‘losako’, a wise word or words, such as a proverb. The elder answers with his favourite saying or gesture, which can be interpreted as wise advice, usually personal and always used only by him or her. For instance, my friend, who told me this, in answer to the greeting, always used to say: “God knows.” In other words, when someone suffers a misfortune or even something simple, like when one wonders what the weather will be like, only God knows what will happen.

The minister of the church , when greeted, always used to just sigh. When asked what that illustrated, he said: “In this life, when everyone is always busy and people never seem to take any time for rest sand reflection, one ought to stop awhile and take time out.

Two more unusual wise words related were: “Beware of the road to Bundundu.”

Apparently, the road starts by being very wide and easy and anyone taking it would imagine that it was all the way like that. However, half way it becomes rocky, narrow and difficult. Therefore, one should never assume that things in life will always be easy and progress smoothly, but be prepared for difficulties. Another saying, spoken by a different person, used to be: “A fish never eat its tail”, meaning that if someone does something out of the ordinary, it signifies that there is something wrong and unusual, which ought to be investigated, or the person needs help.

A few more ‘losakos’ from this tribe: ‘lomo loye’ – The world is a pack of cards, meaning: in life one sometimes loses, sometimes wins, ie, there are always winners and losers. It could also mean that there is always more to come, as nothing ever ends, because usually there is a consequence to each action, maybe a sequel.

‘Okunya iboko opita nkala’, is the one I like particularly. The literal translation is: If you try to hurt a stone or kick a rock, you’ll just hurt or spoil your own finger or toe nails. Don’t try to do the impossible, as you have limits and will only hurt yourself by trying to do it.

‘Apobombake ntwe elambo’ – literally means that the cooking pot doesn’t hide from the fire, ie, you shouldn’t keep things to yourself, as it’s better to share your thoughts and experiences with those around you.

Finally, my own saying, which came to me recently. I left home in brilliant sunshine but, after having an eye test at the local Boots, I battled strong winds and rain on the way to meeting my husband in the supermarket; at the time, I also had a hypoglycaemic attack, as I am diabetic and hadn’t had anything to eat since early breakfast . Therefore, this is my wise greeting: “My shoes/your shoes.” In other words, until you’ve walked in my shoes, you cannot imagine how I feel and, of course, I can ‘t exactly know how you feel.

This unexpected way of greeting seems much more interesting and valuable than just ‘Good morning’, or ‘Good day’, and has made me eager to find out if there are any other unusual ways of greeting in different countries around the world. Also, I wonder what other readers and writers would suggest as their favourite wise sayings to pass on as greetings?

 

 

Pozdravi

 

Kad sam istraživala materijal za moju drugu knjigu, došla sam do jednog interesantnog običaja u Kongu, gdje ljudi iz Ntomba klana, koji žive oko Tumba jezera i govore jezik Luntumba, imaju neobičan način pozdravljanja.

Kad se dvoje ljudi sastanu, onaj koji je mlađi pozdravi starijeg pitavši ga za jedan "losako" – pametnu riječ ili izreku. Starija osoba odgovori svojom najmilijom izrekom ili gestom koja se može prevesti kao pametan savjet koji samo on ili ona osobno uvijek upotrebljava. Na primjer, moja prijateljica koja mi je to kazala i koja je dugo živjela u Kongu, kad je odgovorila na pozdrav, uvijek je rekla: “Bog zna.” Drugim riječima, kad netko pretrpi nesreću ili, jednostavno, ako bi htio znati kakvo će vrijeme biti, samo Bog zna sto će se dogoditi ili sto će biti.

Svećenik njihove kršćanske crkve, kad bi ga netko pozdravio, uvijek je samo glasno uzdisao. Kad su ga ljudi pitali što to znači, on je rekao: “U ovom životu, kad je svatko uvijek tako zaposlen i ljudi nikada nemaju vremena za odmor i razmišljanje, čovjek bi trebao napraviti pauzu za trenutak i uzeti ‘time out’.”

Još dvije izreke koje sam čula su: “Čuvaj se ceste do Bundundua." Očito, cesta je na početku jako široka i lako je tamo hodati ili voziti; svatko bi pomislio da će tako biti do kraja. Nažalost, na pola puta, ta cesta postaje kamenita, uska i jako naporna.

Zato čovjek ne smije pretpostaviti da će stvari u životu uvijek biti lake i da će napredovati glatko, nego mora biti spreman i za teškoće.

"Riba nikada ne pojede svoj rep" je bila izreka jedne druge osobe. To je značilo: ako se netko neobično ponaša, to znači da nešto nije u redu i trebalo bi se istražiti, jer taj čovjek treba pomoć.

Još nekoliko "losaka" od ovog klana: "lomo loye" – svijet je kao špil karata – što bi značilo: U životu svatko katkad pobijedi a katkad izgubi, to jest, u životu uvijek postoje dobitnici i gubitnici. Drugo moguće značenje je: Ništa nije svršeno, uvijek može još nešto doći, jer svaka akcija ima posljedice, možda nastavak ili zaključak.

"Okunya iboko opita nkala", je jedna izreka koju ja osobito volim. To se prevodi na hrvatski kao: "Ako pokušaš ozlijediti kamen udarivši ga nogom, samo ćeš ozlijediti prst ili nokat na nozi." Ne pokušavaj ono što je nemoguće – ti imaš granice – samo ćeš sebe ozlijediti ako to učiniš.

"Apobombake ntwe elambo", doslovno znači: "Lonac se ne skriva od vatre", to jest, ne smiješ sve tvoje misli držati za sebe – bolje je dijeliti svoje misli i iskustva s onima oko sebe.

Konačno, moja izreka, koja mi je došla na um neki dan. Kad sam otišla od kuće ujutro, bio je divan, sunčan dan ali, nakon pregleda očiju kod optičara, borila sam se s vjetrom i kišom, kad sam išla se sastati s mužem u supermarketu. U tom trenutku sam, također, imala jedan hipoglikemički napad, jer sam dijabetičarka i nisam ništa jela od ranog doručka. Tako mi je bilo loše da sam plakala. Zato je moja izreka: "Moje cipele/ Tvoje cipele." Dok nisi hodala u mojim cipelama, ne možes znati kako se ja osjećam, a ja ne mogu znati kako se Ti osjećaš ako nisam hodala u Tvojim cipelama.

Ovaj neobičan običaj pozdravljanja izgleda interesantan i vredniji od samog "Dobrojutro!" ili "Dobar dan!". Možda uspijem pronaći postoji li još neobičnih pozdrava u različtim mjestima svijeta. Što bi naši čitatelji i pisci izabrali za svoje najmilije "losake"?

 

Na početak

 

 

Ivica Smolec

 

 

Večer u parku

 

Pogledao je taj razvikani film i ugasio televizor. Zašto je taj film dobio tolike nagrade? Izgleda da danas pušu drugi vjetrovi, cijene se drugi trendovi. Nije mu se svidjelo ama baš ništa, od početka do kraja. “Film noire”, baš! Njegova draga Mira, da je mogla sjediti s njim ispred ekrana, rekla bi već pet minuta nakon početka:
“Ugasi to, stari! Gle kako je lijepa večer! Idemo prošetati parkom!”
Mire već dugo nema a bez nje je on prilično izgubljen. Ne u vezi s poslom i obavezama. Izgubljen je kad izvrši sve obaveze i kad dođe vrijeme odmaranja. Jako mu nedostaju njihovi odlasci u kazalište, na koncerte, u trgovine, njihove sitne svađice oko kupovine.
“Gle kak je ovo dobro i jeftino! To bi si baš mogli priuštiti!”, rekla bi Mira.
“Daj, pusti to, viš da je to zadnji šrot, raspalo bu se nakon prve upotrebe!”
Ipak bi obično kupili taj “zadnji šrot” a on bi bio sretan jer je Mira bila sretna. Jučer je bila peta godišnjica njenog odlaska. Cijeli dan je pljuštala kiša, razmišljao je da odgodi posjetu. Ipak je otišao, da ne uvenu one tri bijele ruže koje je dan prije kupio. Na grobu svog sina nije ostavio cvijeće ali je dugo stajao pored njega i razmišljao kako bi trebalo čim prije staviti novi križ. Vratio se s Mirogoja potpuno mokar, usprkos zaštiti svog velikog crnog kišobrana. Navukao je suhu trenirku i čarape. Nije bilo onog:
“Nacek, daj se brzo presvuci, buš se prehladil!”
Mira spava ispod njegovih bijelih ruža i on si je sam uzeo suhu odjeću. Nije se prehladio, bila je to, ipak, topla ljetna kiša. A danas je već opet vani suho, cijeli dan sunce, ptice, lavež, vikanje zaigrane djece. Prijepodne je usisao prašinu i oprao rublje, kao svake subote. Za ručak je skuhao juhu iz vrećice, napravio salatu od paradajza i zelene paprike i podgrijao ostatke pečenog pileta koje je u četvrtak kupio na kiosku. Nakon toga skuhao si je kavu. Ta kava nakon ručka – to je cijelog života bila njihova najdraža ceremonija. Pijuckali bi ju po sat vremena, dogovarali hoće li i kamo izaći uvečer, Mira je tračala susjede ženskog roda ili ga gnjavila kukajući kako nisu već godinama dali prebrusiti i prelakirati parkete, iako svi susjedi to čine.
Sad, nakon tog glupog filma mogao bi već i na spavanje, već je pola jedanaest. Ali znao je da neće moći zaspati, mučit će se i prevrtati u mraku. Odlučio se, stavio sandale na noge i izašao. Kažu da je u novouređenom parku u centru mlada trava već pokrila zemlju i obgrlila grmlje i cvjetne sadnice. Mogao bi stvarno pogledati kako izgleda taj novi park.
Park ga je dočekao u raskoši boja. Rasvjetni stupovi pratili su popločane staze koje su vijugale travnjacima između gredica cvijeća grupiranog po bojama. Iz umjetnog jezerca izvirali su vodoskoci raznih oblika. Posvuda su šetali ljudi, mladi i stari. Neki su se smijali i šalili, neki su išli tiho, zagrljeni ili držeći se za ruke. S prepunih terasa kafića smještenih uz rub parka dopirao je žamor onih koji su radije sjedili nego da šeću.
Sjeo je na klupu pored jezerca i zagledao se u vodoskoke koji su šumili. Nesvjesno je pružio ruku u desno, očekujući da ju uhvati Mirina. Ruka je ostala lebdjeti u tom smiješnom položaju skoro minutu, dok nije shvatio da Mire nema kraj njega. Ustao je i krenuo prema izlazu iz parka. Sa stola pred kafićem kraj kojeg je prolazio netko ga je zazvao.
― Profesore! Dobra večer! Kako ste?
Između nekoliko mladih, vedrih lica prepoznao je dečka koji ga je oslovio. Njegov učenik, ljetos je maturirao.
― Dobra večer, Kristijane! Dobro sam, hvala. I ti si dobro, vidim.
― Sjednite malo s nama, popijte nešto, ako vam se ne žuri.
Malo se kolebao. Da sjedne među tinejdžere? Pa o čemu će on pričati s njima? Nije to škola! Mladi, čim izađu iz školske zgrade, pričaju o svemu, samo ne o onome što njega zanima i što on zna. Kristijan je skočio i prinio slobodni stolac od susjednog stola. Odmah su mu napravili mjesta i, prije nego se snašao već je sjedio s njima.
― Dali smo vam počasno mjesto, između cura. – smijao se Kristijan. – Ova lijevo, smeđa, je moja Maja, a plavuša Nina je slobodna. Nagovaram Vedrana da se zaljubi u nju, ali, dok on razmišlja, iskoristite priliku pa joj vi udvarajte.
Svi su se smijali osim Vedrana i profesora, kojima je bilo neugodno.
― Ljudi, ovo je moj profesor hrvatskog koji me je dobro namučio u zadnje četiri godine. Nije me kinjio samo gramatikom i pravopisom nego i lektirom! A kad sam na maturi strahovao hoću li dobiti trojku, dao mi je – peticu! Sjedite u društvu jako čudnog čovjeka. Profesore, što ćete popiti?
― Svi pijete kolu. Moram li i ja?
Naručio je pivo i, smiješeći se, promotrio svoje mlado društvo. Svi su, naravno, pričali istovremeno, pa je jedva uspio shvatiti tko ga što pita. Srećom, oni su postavljali pitanja pa nije sam morao razmišljati o čemu će razgovarati.
― Kristijan vas jako poštuje, profesore. Iako veli da je mnoge noći učio da izbjegne jedinicu iz hrvatskog. Vi ste krivi što će studirati književnost.
― Nije samo profesor kriv, Maja! Ja samo idem za tobom, ali on mi je to omogućio.
― A što je s vama? Jeste li i vi maturirali? – upitao je stari profesor Vedrana i Ninu.
― Ja ću sad upisati drugu godinu na PMF-u. Nina radi već godinu dana, ona je frizerka.
Ustanovio je da ipak ima o čemu s njima pričati. Pričali su o lošim igrama “Dinama” u zadnjoj sezoni, pa o tome je li ispravno reći “svih”, “sve” ili “sviju”, pa, je li bolja poezija s rimom ili bez nje... Maja je iz torbice izvukla knjigu i pročitala pjesmu “Uz vino” dobitnice Nobelove nagrade Szymborske. Već dugo nije proveo tako ugodnu večer. U jednom trenutku Kristijan je rekao kako ima jednu tajnu koju više ne mora čuvati.
― Sjećate li se kad ste, nakon nekoliko upozorenja da ne koristim mobitel na satu, vikali na mene i poslali me na razgovor k ravnatelju?
― Naravno! A ta tvoja tajna koju si do sada čuvao je da tada nisi posjetio ravnatelja. Šetao si deset minuta, vratio se u učionicu i rekao da te ravnatelj usmeno ukorio i naredio da mi se ispričaš.
― Vi to znate?! Od kad to znate?
― Od trenutka kad si se vratio u učionicu nakon “razgovora s ravnateljem”.
Sad je mlado društvo na trenutak zašutjelo a onda su se svi počeli smijati i Kristijan je naručio profesoru još jednu bocu. Kad se konačno opraštao od njih, Kristijan mu je napisao broj svog mobitela.
― Profesore, znam da smo vam dosadni i da imate i pametnijeg i važnijeg posla, ali, možda ipak ponekad nađete malo vremena i volje za nas. Pa nazovite, ugodno nam je s vama, ima još toliko tema za razgovor!
Stari profesor rukovao se s mladićima i djevojkama i otišao mračnom uličicom prema svom praznom stanu.

 

 

Kiro

 

Kiro rolled close to me on the little wheels attached to his leg stumps. A wide smile of recognition, a bonny voice.
- Hey, chief, have you got a coin for me today?
- Sorry, Kiro, I’m skint today, another time! I’m hungry too, I don't even have money for a sandwich! And don’t "chief" me, I already told you that! - I exclaimed loudly through the open window of my old “Kia”, to override the traffic noises.
- Listen, chief, turn into that parking area, I must tell you something important!
I’d first met Kiro at that crossing and used to give him a coin through the window sometimes. I hadn’t any idea what was so important that he had to say to me, but I turned into the car park as soon as the green traffic light allow me to. He used the consecutive green light for pedestrians and rushed over the street, pushing himself on his gloved hands. Practice had given him the speed of motorised transport.
He stopped close to my car, signed to me to step out and went on ahead to a wooden bench in the shade. Now I hadn’t any other choice except to follow him and sit on the bench. He pulled off his “driving” gloves and put them on the bench. Then he slipped his rucksack off his shoulder, took out half a loaf of bread and unfolded a piece of paper with some German salami.
- Here, chief, be my guest today!

 

Na početak

 

 

Valentina Vukman Zelić

 

 

Vaja izdurat

 

Studen otkida uši, netragon su zbrisali zeko i njegova mati. Gori u kršu se zaledi potočić. Doli, kiša se izlivala ka biblijski potop. Presušenim koritima tekla je ka more, potoci se profundavali u krške ožeđale jame i punile gustirne, skonši su se povlačili naprid nazad niki se razbijali o stine. Sforcava je fortunal, lebdijo slani oblak aerosola kroz kojega se na momente naslućiva misec, a moga si zamišjat i zvizde, gori duboko daleko u crnomu mraku. Puhalo je kroz grane smokava, lomilo mindele, razletilo se ono malo maslina sa stabla brez lišća. Livo desno povijalo tamarise koji su se inatili zabodeni u gole stine ne dajući se iščupat. Sve je bilo hladno, škuro i slano. Čemprisi su najviše cvilili i škripili kad bi svako nikoliko reful zavrtija njhovin njidrima raspara in srce i dušu i rebatija s njima u ariju.

 

- … dite spasite dite, ajme judi odni će ga šijun - vapija je nacikli glas

 

Na đigi s cimon u ruci sta je mali Lovre, a šijun je svon forcon krenija prema njemu. I odnija ga. Lovro se smija. Madiri su jecali, kolumba stenjala dok ni nesta kolpomorto. Cinpirot u kampanelu ka i vitar lagano je zamr, zrak se isprazni, tišina je sve složila i pritisla pri zemju mrtvo tilo.

 

Iskoči je iz kočete cili mokar izbezumjen, intimelu i lancun je moga izažet koliko su bili mokri od znoja ko da je bi u prigatoriju. Nekako je napipa bosin nogama cokule, bičve ni ni tražija, pa skale, sija na najdonju i tresa se ka prut, ka da je oni tren nestalo svita. Još je ču smih diteta i škripanje madira, vidija je njegove oči velike plave i u njima sva mora svita kako ga gledaju, vidija je njegove bile zube u mraku, smija se, Lovro mu se smija kroz valove. Smija se mižeriji.
Fermalo je. Pogleda je u vrata tinela, kroz mrak je virija traćak svitla, kučak je spa pod njegovin nogama. Kroz oškrinuta vrata vidija je Lovrovu glavu, mirno je počivala na kušinu. Tukla je ponistra. Triba mu je bičerin ružolija. Uzeja je škatulu španjulet i pripalija. Još se tresa, val je bi ladan i sada dok je sidi na skalama, budan, očiju širon otvorenih. Još ga je vidijo kako i dalje ide pravo na njega, i da nije vidio onu mrvu svitla iz tinela, bi bi okreni u žalopoj iz sveg glasa za diteton. Ovako, stisa se, drža rukama za glavu, sluša kako Roko otvara škatulu i brontula na konte.

 

-Durat, durat. Ni pomoga ni rogacijun. Sad je i barku i mriže vrag odnija. Lipo smo došli na inkanat. Prestalo je vrime faganela, ne pivaju više. Više ni fjera ni pršurata, izgubila se obilanca. Svak je posta furbast. A puno nji golgota. E, iza ovega dolazi ozeba, znaju moje stare kosti, već je gori sjutra će k nama.-

 

Sidio je prikriženi nogan, glave oborene i teške, i duma kako tirba partit. A radi čega, nego belaja. Dobro je dočuka kako se Roko pritrujen provaje dricat ispod teškoga piza, ču je i beštimje. Razumija ga je, ni ni on bi čovik koji je proša lišo u životu uvik je bacila, uvik mu je u rukaman bila motika i balanca, za razliku od onega batikula. Uvik je bi na krivoj bandi kad je bi u pitanju mrginj, kad se dilila baština, ma ka je bila u pitanje i besida. Ni bi čovik od velikih riči, od batuda, bi je cukun.

 

A on je bi sin od cukuna. I drago mu je ča je ovo večeras sve dočuka, ni dišperan, ali došlo je vrime da se mora dištakat, liberat se. A ovi nesritni fortunal otuka je i ono malo maslin. Altroke prin dva miseca propala je jematva i ni više šolada, od čega će živit. I sam je vidi kako šoldi nestaju i profundaju se u zemju, i više ih ni. A sad ih je voda odnila. Ni do čega mu ni bilo stalo, ni do kuće, ni do baštine, jer san ga je uzdrma i vrati li se ponovo u kočetu i spusti glavu na kušin ponovo će ga ulovit uskovitlano bisno more. A šta onda? Koja mizerja. Najrađe bi se zakrakuna u kapunjeru za pinku mira ovako konkulan i infotan. A Lovro?

 

U zoru navuka je kalcete uze mašklin i poša na faturetu. Vajalo je od ničega živit, vajalo je fatigat, durat.

Na početak