Poezija članova "Sparka" 

 

 

Gordon Buchanan

 

 

Locked in a World of not knowing

 

People are just people, most not knowing why.
Why was I born, Why am I going to die.
Why is illness part of my life, not knowing why,
So many questions not working out the cost.

I cannot prove a universal negative.
God exists or does not, green men in the universe.
We live to die, but always: the question Why?
Passing through looking at the human Zoo?

Can't get worse or is future a thing to trust
Planet warmer, rain is more, can we stop the flood?
I emplore, perhaps, one day we will all be free,
Happiness for you and me on a dry day we will see.

Na početak

 

 

 

Natalija Cajić

 

 

Pričaj mi o Terezi

 

Ne plači noćas,
bar nemoj ti,
suza ponekad
sve pokvari!
Čujes li?! Putuju oblaci
i ti svojim putem krećeš.
Odvedi me tamo
gde se čuju njene pesme,
zavoleće ona mene,videćeš.
U ruci ruža, još nije uvenula,
stići ću ja, kad sam već krenula.
Dok kao kiša plače pesma jedna,
čuješ li kako prolazi vreme?
Ne ostavljaj me,
bojim se vetra
i ne znam put,
a neki glasovi
u stranu me vuku.
Stići ću ja,
kad sam već krenula,
al' ne mogu sama,
daj mi ruku!
Ne moj da ćutiš,
bar nemoj ti,
pričaj mi o njoj,
sve pričaj mi!
Čujes li? Sviraju gitare
i neko peva pesme stare,
ali ti pričaj,
još glasnije, još više,
ne brini zbog vetra,
mi razumemo kiše.
Opet sanjam:
došlo je proleće
i njena pesma grad budi,
mirišu roze ruže,
a oko nas -
- sve dobri ljudi.
Pričaj mi o njoj
dok sviraju gitare.
Pevaju opet
pesme stare,
ali ti pričaj,
glasnije, jos više,
nisu to suze,
to je od kiše.
Vidiš, ti pričaš:
dobro je, peva.
Pričaš mi o njoj.
Odlaze kiše
i more šumi,
sve tiše i tiše.
I vetar ćuti,
nista nam ne sme.
Odvedi me tamo
gde se čuju
njene pesme.

Na početak

 

 

 

Željka Cvetković

 

 

Fijaker pod jantarnim kišama

 

Sestro i brate po spisateljskoj strasti

Sretnimo se u pjesničkom fijakeru
prekriveni jantarnim kišama
(zajedničke su nam i svojstvene
kao općeljudska bol i nada)

Vrijeme nas neutaživo ispija

ali onaj neuništivi dio nas
na kraju tajnovito čuva
za pjesmotvorenja

i nalijeva u kristalne čaše
kako bismo postali duge
nad Univerzumom

 

 

Z oči si matule pučem, puščam...

 

Ruskam oreje, a Mliečne steze ruščem.
Vu zvirku lupinčic na žmečke si tkem
versek o tamnočrlenem grudicam trem
pod nabremanem krelutekom guščjem.

V gukanju vesmirov mi pute sieče jutro:
oblaže me z neveni, opravleno v žutom.
Črna Gospa striela sviet v maršu lutom
i tepe ga, v železne tepoalke, kak putro.

Ne humim to! Z oči si matulska jata pučem!
Tu ste, žvrglave senje… Ni pred vutrnučem
ne dam vuzvišeni kaj, zapiknen na srcu vručem…

Zagrizam oreje. Srp zloatne trune noge sieče.
V dokončku z jutrom sproavlam srebro, niti –
čekam Črnu da vedricu na črlen versek hiti,
a ona mi je stroavu kak ognu, i zlejati ju neče.

Pak onda: Samo ote, matuleki, bešte voan!
Zidete z mene: dober vam dan!

 

Na početak

 

 

 

Neven Dužević

 

 

Voda

 

U vodi se ogledaju sunce i mjesec
vodu tijelom brazdaju ribe
vjetar ju tjera da kamenje glođe
vodom katkada i brod prođe

voda je slana, prljava il` čista
u bujici masna smradna i gadna
varljivo ona suncem zablista
voda je opaka i svega gladna

vodu gnječe, trljaju i peru
gacaju po njoj i krugove joj prave
ona je studena i pakleno topla
izvor užitka i stanište strave.

po prirodi nježna, dobra i blaga
skriva možda još gusarska blaga
tiha, mirna i krvoločna malo..
voda čeka, da li ti je stalo?

 

 

Kaj

 

Kak je lepe kad mi vu mom dvorišću
neko zatepe: kaj veliš?
Kak je lepe kad mi vu mom dvorišću
neko zatepe: kam pak peš?
Kak je lepe i čisto mi se smili
da još ljudi nisu pozabili taj kaj
i da se sećaju i žgancih i pure
i mleka i kruha i putra
i sega kaj tople mi je kraj srčeka bilo
kad mali sem bil!
Kak je lepe to čuti vu Zagrebu ovom…
Čim čujem si procvetam,
i velki sem, jak,
sinek, človek i bedak!

Na početak

 

 

 

Gordana Gerhardinger Šipek

 

 

Ljubav

 

Ljubav...

Uzdignuta, pogažena,

u nadanju otkrivena,

sanjana,

nedosanjana,

ljubav lažna,

sjajna,

prolazna,

ponekad površna,

ponovljena,

zaboravljena,

čuvana,

odbačena...

Ljubav snažna, strasna,

nježna, laka...

Ona je tu,

uvijek, u svemu...

U svakom biću, u svakom trenu,

željena,

tražena,

uzvišena,

čista, božanska...

Sveopća ljubav

u bilo kom obliku,

uvijek na djelu -

ta svemoćna ljubav.

 

 

Ein Lied fϋr das Meer

 

Meine Gedanken reisen

 

durch das geruchswolle Morgenrot,

sanft berϋhren sie den milden Wind.

Mit der Frische der salzigen Wellen reisen sie umher,

die Sehnsucht mit den Weiten durchtränkend.

 

Während eine ungenannte Sehnsucht in mir schwelt,

ruft das Meer mich mit seiner Macht...

Was wäre doch der Mensch ohne die Sehnsucht?

Mit Leere wϋrde er seine Seele ertränken.

Na početak

 

 

 

Đurđa Haberle

 

 

Odlazi

 

Kad opet budeš odlazio,
idi zauvijek.
Ne okreci se na umorne oci.
Nestrpljive kiše cekaju moj znak,
pa kreni,
dok je vjetrometina pod cvatom,
dok ne zalede planine.
Vec zaspale ptice, olujna ce noc.
Idi,
dok ti staza pozna korak,
zvijezde pokazuju put.
Pod trepavicom ukrocene suze
cekaju moj mig
da zamrace nebo,
potope mocvare,
pobune šikare,
zametu poglede
i zaustave te, kao uvijek.
Idi,
dok su vode na tvojoj strani,
mostovi cijeli.
Poteku li brzaci,
onako neodlucan
ostat ceš uz mene,
pa kad me budeš ljubio,
gorcina ce mi tec' niz grlo,
mirisi druge slivat' se niz bedra,
moje dodire brisat' njeni dodiri.
Ostaneš li,
i dalje cu
grlit' njene zagrljaje,
ljubit' njene poljupce
i plakati, plakati, plakati.
Pa kreni, dok suhe su ravnice
i miruju rijeke u koritu svom.

 

 

Da bumo kvit

 

Samo čkomiš,
ne veliš niš,
na plečah nosim i ja svoj križ,
palim sviječe,
na koljenima plazim,
postim,
na mise dolazim,
vlagujem se,
a ti i ja,
nikak da zberemo dva i dva.
Nebum gnjavil
više govoril
nigdar više za niš molil,
samo reci da bum znal
kad sam ti na kurjaka stal,
kak ti meni,
tak ja tebi,
svega sam sit,
nek ti lojtre drugi drži
pa bumo kvit,
ispljuni me,
il progutaj,
al reci da bum znal,
zakaj sam ti baš ja u požderuhu stal.

Na početak

 

 

 

Petar Ivas

 

 

Noć punog mjeseca

(posvećeno zaljubljenima i ljubavnicima)

Nikad nemoj draga ostavit me sama,
za mjeseca puna u proljetnoj noći.
Neka druga žena, makar noćna dama,
prikrasti se može, u snove mi doći.

Dok priroda cijela ponovo se budi
i sve živo titra najnježnije zvuke,
a ljubavne čežnje traže srodne luke,
ti mi usne svoje još jednom ponudi.

Nemoj nikad draga od mene otići,
ostavit me sama u vlastitoj mašti.
Nepoznata žena sigurno će prići,
ljubav što te čeka druga će ukrasti.

Sagorimo zato u žaru i strasti,
dok putenost našu obasjava luna,
a sve zvijezde s neba po nama će pasti,
u proljetnoj noći za mjeseca puna.
 

 

Kome zvono zvoni

     dragim šibenskim bodulima

Opet mrt´aško zvono zvoni,
i šapat se širi po kaleti:
Jel´ partija Šime, Frane ili šjor Toni,
ili to zvoni bidnoj, staroj šjora Pašketi.

A nikome na pamet nije palo,
i ni´ko neće da shvati,
da godinama u kali dite nije zaplakalo,
i da to svima nama zvoni, braćo Hrvati.

Trudne žuljave ruke, dok zvono breca,
a staračko oko suzi i duša jeca,
skrušeno mole: Gospode milostiv budi,
u subotu me digni - kad bar na školju ima ljudi.

A nikome na pamet nije palo,
i ni´ko neće da shvati,
da godinama na školju dite nije zaplakalo,
i da to svima nama zvoni, braćo Hrvati.

Na početak

 

 

 

Dražen Jančić

 

 

***

Tiha si rijeka
cvrkut
razigrani
dječji
lastavičji let
kliktaj orla
dolinom što ječi
oluje si mah
što ustavlja
mi dah

Na početak

 

 

 

Zvonko Knežević

 

 

Ako budeš tuđa žena

 

Zbog ljubavi nitko nije kriv,
ona se samo jednostavno desi.
Dugo il' kratko trajati zna,
radost il' tugu ona ti da.

U jednoj noći dala si mi više
nego sve druge što su u životu.
S tobom spoznah što je sreća,
s tobom otkrih životnu ljepotu.

Sad osjećam, ti me ne voliš više.
Iako kriješ, na licu ti piše.
U očima tvojim nema starog žara.
Osjećam, to nije ona ljubav stara.

Ako ikad budeš tuđa žena,
ako budeš u naručju s drugim,
i tad će me nešto tebi vući.
Zbog tebe će moje srce i dalje tući.

Na početak

 

 

 

Kuzman Landeka

 

 

M i r

 

Osluškujem cvrkut ptica,
tihu glazbu sa klavira,
na okruglom stolu leži
požutjeli list papira.

 

Na papiru stihovi su
puni čežnje, tuge sjete,
dječjom rukom napisani
dok bio sam sasvim dijete.

 

Mir, sloboda, vrijedniji su
od suhoga zlata.
Svako dijete bit će sretno
kad ne bude nigdje rata.

 

 

Moja stara nona

 

Na obali pored plavog mora
sidila je moja stara nona.
Pivala je lipo pismu staru:
"Radujen se moru i mornaru".

 

Nosila sa sobon gitaru…
nediljon je bila pri oltaru.
Pivala bi posli pismu staru:
"Radujen se moru i mornaru".

 

Uvik bi mi rekla (ka i svome sinu)
da ne iden plovit na morsku pučinu.
Pivala je nekad tužno pismu staru:
"Radujen se moru i mornaru".

 

Kad u podne s kampanela zvoni,
ja bi reka mojoj staroj noni:
Zapivaj mi lipo pismu staru:
"Radujen se moru i mornaru".

 

Nisan ima nikad što je srce tilo,
al' je uvik pisme s naše rive bilo.
Pivali smo skupa pismu staru:
"Radujen se moru i mornaru".

 

Sada s kampanela kada zvona zvone,
ja se sitin svoje stare none,
pa zapivan našu pismu staru:
"Radujen se moru i mornaru".

Na početak

 

 

 

Laura Lamarca

 

 

Explosive Ideals

 

Each day when I wake
to quaking thoughts
of peace that elusively awaits,
to seldomly shimmer
in dimmer dreams...
of future
in freedom of fate.
 
Veiling each action
in terror's transactions,
in code
for foreboding
extremes, as secrets transpire
on funeral pyres and the world
falls apart at the seams.
 
I fight for a cause without
pause to ponder, like an ant
industrially so, no wonder
of why, I just need to try
and in death...help liberty grow.
 
Like you, I am human, I feel
fear and pain, in stains
from childhood
drowned in disdain,
as shame swallowed voice
to banish our choice
and leaders dictated to reign.
 
Suicide seems like our one
salvation, paving its path
from deprivation-
independence delivered
from a severed society
as our name
gains global notoriety.
 
And eyes look on as we're forced
to kill against our own will
as you watch us destroy...
you see as we maim and think
it's a game, a decoy of heartless
sorrows of tomorrow.
 
Snatched agendas from leaders of lies,
despising the system that's forced
us to be, yet you don't see
the mirror's reflection or our own
dejection in a life with its fee.
 
I didn't ask for this murderous
task, nor the blood
smeared across my soul, but
if I do not fight
for the right of belief,
no relief will catch me
the day that I fall.
 
Each operation to take
a function...a fake, from grid
references of a much bigger plan,
as man forces his fears,
asks the world to adhere
and covers
his own mistakes when he can.
 
Xonerate blame to point fingers at us
as we linger in attitude's flame,
as the start soon dies
in cries of planned hurt
and the end wins wars to begin.
 
Pleading for mercy with morals
of greed won't feed the children
the West soon forgot,
in this vicious circle of virulent view-
devotion to dread
on a sphere destined to rot.
 
Lessons in life are given to learn,
yet you leave us to burn
in graves yet to be dug - in strife
torn and spent, you dictate
we repent, as forgiveness is pulled
from under hope's rug.
 
Only our God can save us now
from destruction
that we've chosen to tread,
too far on this road
too heavy the load
peace shall grace us
the day that we're dead.
 
Didn't plan this path, nor the wrath
of your hearts, nor the existence
we've been forced to dwell - in hell bound
to climb, most times compelled...
in sincerity, we kill you as-well.
 
Each bomb and each body
is a statement, a sob...for a life
we didn't wish to keep.
"Evil" as labeled, yet human as lived,
as our actions implore you to weep...
Never forgotten in this untaught world
as innocence stutters
to flutter...to fly-
spare a thought for our fight,
consider our rights
and you'll realize why we had to die.

Na početak

 

 

 

Marija Lovreković

 

 

Hoćeš li pokucati na moja vrata

 

Ova noć je preduga,
zvjezdana, od zlata.
Čekam te mili,
hoćeš li pokucati
na moja vrata?

Noći su puste bez tebe
a tvoje mjesto sveto.
Stalno mislim o tebi
a ratište je daleko.

Što li se tamo zbiva,
postoji li za tebe san?
Moje noći su duge,
kad li će svanuti dan?

Ponoć je davno prošla,
slušam tihe otkucaje sata
i čekam, čekam,
hoćeš li pokucati
na moja vrata.

Na početak

 

 

 

Mirjana Marković

 

 

Znaš li...

 

tko ju je podatnu za sna ljubio
do vjetra skritog
u nabujalim krošnjama
njenih stataslih proljeća

a nakon buđenja
negdje na ivici bezglasja i vriska
dok zastajala je u pokretu
i krijepila se mirisom
umirenih trava
tko joj je u pletnice sunce uplitao
i teret nebrojenih jeseni
u osmijeh utkivao

sve što je ikada slutila
ljubila
i čežnjom pečatila
davno je vjetar pretočio
u krotka sazvučja boja i tonova
i nudio prepun nade
da joj sakupljeno blago povrati
u zamjenu za poljubac usnuli
il' slučajan dodir
papučica svilenih
baletnih
oko bijela gležnja vezanih

 

 

Osluškivanja

 

negdje pred zoru
u onom nestvarnom trenu kad noć priznaje poraz
i povlači se mašući bijelom zastavom
učinilo joj se da začula mu je korak
ukočila se
osluhnula tišinu u kojoj je i vjetar
od potraga silnih umoran usnuo
i razočarana utonula natrag
u siguran zagrljaj jastuka
s modrim cvjetovima
koje je toliko volio

učinilo joj se...

ona bi svake večeri čežnju s par kapi nade ublažila
i ispijala naiskap prije odlaska u opustjelu postelju
u kojoj je noćima ležala širom otvorenih očiju
bojeći se da ne zaspe
da mu dolazak dugo priželjkivan
u san uljuljana ne zamijeti
borila se sa snom koji je mamio u svoje mirisne odaje
osluškujući svaki šum
svaki dah i topot
kujući zavjere s vjetrovima i zvijezdama
da joj pute njegove prokažu
a jutrima se bezvoljno zbilji podavala
bezizražajna pogleda, izbjegavajuć ogledala

ne znajuć

da svake je noći dolazio joj pod prozore
i stajao skriven pod ružom što
željama nikad izgovorenim tjerana
k oknima se njenim uspinjala
ljubeć u mislima suze sasušene
na proplancima njenih jagodica
i osluškivao
neće li prepoznati šuštanje posteljine
dok toplo tijelo u postelji pomjera
u nepripadanju
il uzdah jecaju nalik
njemu namijenjen

Na početak

 

 

 

Zdenka Mlinar

 

 

Neka u pjesmi ljeto sniva

 

Neka mi ljeto plavim snom
U pjesmi do proljeća sniva,
Ona zimski nek' bude mu dom.

O valovima bijelim i obali vreloj,
Suncu žednom i glazbi cvrčaka,
Priče umilne neka zbori.
U dječjem srcu čežnju neka stvori.

I šum lišća žutog neka čuje,
Bogatstvu jeseni kontinenta
Neka se raduje...

A proljeće čim zamiriše,
Iz sna neka se probudi,
Pa u morsko plavetnilo otputuje;
Gdje glazbu cijeloga svijeta čuje.

Na početak

 

 

 

Javorka Pangerčić

 

Pusti me da uđem u tvoju pjesmu

Pusti me da uđem u tvoju pjesmu.
Znaš da ću ti je zamirisati
svim onim cvijećem
što ga nosim u njedrima.

Ako mi dozvoliš
da budem blizu tebe
i smijat ćemo se
i šutjeti, jedno kraj drugoga,
a zrnca iz klepsidre
usporit će svoje tokove.

Razmakni malo te stihove
i napravi mjesta ovoj tihoj ženi
što ružama stere svoju postelju.
Molim te, dočekaj me muzikom
jer voljela bih ti pričati,
uz sjetne taktove klavira
kubanca Rubena Gonzalesa
i lagano ispijati čašu frankovke.

Duga je noć pred nama.
Otvori mi svoje verse
i ja ću doći.

Na početak

 

 

 

Đurđa Parać

 

 

Molitva prva

 

Molim te,
o, Bože,
ne daj da ljubljeni moj ode!
Dozvoli, Bože, još samo malo
zanosa draži da nas vode.
Pusti,
nek' samo još na trenutak
zadovolji se strast
što svakim danom sve je veca.
Ti znaš,
ljubavi jace nema
nego što je žena za covjeka osjeca.
A ja sam, Bože, zaljubljena žena.
Zato pusti
da samo još malo radujem se svemu;
kad on ode i ja sam mrtva.
Životne su niti moje satkane u njemu.

Na početak

 

 

 

Verica Peacock

 

 

The Bride

(A statue in Sir Frederick Gibberd's Garden)

 

Long ago when I was young
All my life was so well planed,
I would meet a handsome prince
Who'd ask my dad for my hand,
We'd marry and inhabit
Happy-ever-after land.

My parents had other plans
Where love never had a place
I was born in the wrong home
A member of the wrong race...
A strange young man was procured –
We met just twice face to face.

Tried reason, pleaded my case
Different suitors or more time;
Wasn't granted – dates were fixed,
Dowry found, kameez of lace;
Guests invited, no-one missed –
They all said I looked sublime.

Shackled inside my prison
Bound by convention and pride
I heard the jury's verdict,
Judge's sentence: Life inside.

Na početak

 

 

 

Đuro Pišpek

 

 

Stora tepka

 

Na podoljo polek steze
stora tepka bila;
sako drugo leto
hruškice rodila.
Sako drugo leto
dišece je cvela,
sako drugo leto
mlode hruške mela.
Stora bila kak babica
miela cudaj liet.
Pamtila Jendroševu
zgorietu, novu kliet.
Ali mlodi covek
tepko rad nie mel.
Dišel vu gorice,
sekiro v ruke zel:
Stora si i grda!
Vrieme ti je hmriet!
Juo te bom preselil
tam, na drugi sviet!
Polek steze tepka
nigdor vec ne cvela!
Ne bo mati bila,
mlode hruške mela...

Na početak

 

 

 

Višnja Sever

 

 

Ljubav i komedija

 

Te veljače jako je sniježilo
A pred kazalištem “Komedija”
Ti si se pojavio tad
Onako pametan lijep i mlad
Odveo si me kući
Ljubio satima
Krevet mi posuo ružinim latima
Na tvome jastuku moja kosa mokra
Valovita u tvojim rukama
Ja sam beskrajno plovila
“Ljubi me strastveno i živi vječno” šaputao si
Te valentinovske noći
A rano ujutro
Morao si poći.
Spustila sam sve zavjese
No nakon mnogo godina
Iz nekih starih razloga
Sreli smo se opet
Kod kazališta “Komedija”
Sa onim sjajem u očima
Jer naša ljubav
Ne poznaje granice, ona stvara knjige,
Školjke i amfore
Dok glumci mjenjaju uloge
I starci plešu pod maskama
Tko je tu glumac samo na daskama
Ti me zavodiš
Ti me ljubiš
Pretvaraš sve u pjesmu
I onda kada gubiš
I svi drugi su mnogi
A svaki je jedini i posljednji!
A kada ponoć otvara vrata svih satova
Čujem tvoj smijeh
Kroz zidove najviših katova
A pod grimiznim velom
Čuvam tvoje putene dodire
Tragove vremena i strasti,
Srdžbe i pohote.

Na početak

 

 

 

Ivica Smolec

 

 

Ljubav do smrti

 

dva zelena pupa u proljetnom jutru

jedan na brezi drugi na hrastu

uče se živjeti šire se suncu

dva pupoljka nježna u susjedstvu rastu

 

dva zelena lista gledaju se s čežnjom

između njih ponor svemir među njima

svi listovi šušte samo oni šute

a prolazi ljeto a bliži se zima

 

dva suha lista na jesenjem vjetru

tiho napuštaju svaki svoju granu

dodiruju se tek na jedan trenutak

i padaju svaki na svoju stranu

 

 

Ne srdi se, Zagreb, na me!

 

Kad sam se vrnul doma iz sveta,
prešel sam peške kroz celi grad.
Deždi su tukli fasade i ljude,
vetar je fučkal i zavijal ko gad.

Ambrelu mi je strgnul z ruke,
odnesel ju je po Šubićevoj na jug.
Ak se moj Zagreb kaj srdi na me,
makar z ambrelom bum platil dug.

A i ima se zakaj srditi na me
kaj dugo se nisam spominal z njim.
Smucal sam se po belomu svetu
kak da od njega nekam bežim.

Nisam od tebe nikam bežal,
ti si mi navek f tikvi bil!
Dragi moj Zagreb, zibača moja,
pa viš da sam se vrnul sim!

Nek me polevaju tvoji deždi,
pune su cukra njihove kapi.
A sunčeko kad se opet pokaže,
za čas ta voda z tebe zhlapi.

Pa kad ti zagrije Ilicu i Vlašku
se buš mi oprostil, ja to znam!
Skužil buš onda kak je i meni
teško bilo bez tebe bit, sam!

 

 

Notturno

 

In these dead hours when fair people eden dream,
a comet is rising from water not rending its peaceful gleam.
The forest is black of leaves, warm 'cause of feather and fur,
restrained moan is heard, the nightmare of magpie on fir.

Upwards the trees and water, moon smiles, quite still,
because of his generously brush, all paths with silver fill.
On his tenacious bosom, humpy hornbeam hugs a beech,
with help of tiny breeze, she listens his leaves' mild speech.

This night, comfortable, soft, is petting the sleepy wood,
it glued foliage by darkness, its touch on neck's so good.
On doughy water, its coiffure's checking the ancient oak,
slopping above the edge, dropped mellow acorn to soak.

I'm sitting leaned on the oak, with my eden dream's syndrome,
wonderful forest's embracing me, I'm yearning for my faraway home.

Na početak

 

 

 

Sonja Smolec

 

 

Krijesnice

 

Budim se u jutra
koja dozivaju slatka sjećanja,
mirise proljeća,
prvih jagoda i prvih trešanja…
Budim se s pticama
i dok one pjevaju
ja osluškujem eho vlastitog nemira,
zelenih oaza,
izgubljenih šetnji sred davno zaraslih staza,
bijelog jorgovana
i poznate uspavanke na kraju dana,
svojeg odrastanja, djevojačkih maštanja,
zaboravljenih mržnji i glupih praštanja,
dječaka s pikulama,
kupinovog grma, zvjezdanog neba
i tople ljetne prašine na svojim stopalima.
Sježam se vlakova postavljenih na krivim peronima,
krivih natpisa na pravim vagonima,
uvijek istih lica
onih dama, prosjaka i skitnica
dok sjede na smotuljcima nepročitanih novina
i dijele obrok sa zagrebačkim pticama.
Ustajale vode iz Zdenca života,
svjetala u izlozima modnih salona,
nečijeg koraka zarobljenog sred vrelog betona,
šutnje sa Griča dok se noć poput tata
provlačila između ponoćnih zvona katedrale
i bez kucanja ulazila kroz zatvorena vrata.
…A mi smo hvatali život
isprepletenih prstiju
između dva topla dlana.
 

 

White lilac love

 

Evaporating buds tint soft spring’s light
while lilac waits, and then explodes in style
effusing colors hidden in the white.

I, in the garden, happy is my smile,
inhaling nature’s scents and its sensation
touching my true love’s petals so fragile.

A breeze’s lullaby and soft vibration
is dandling flowers which on branches huddle
and gently kisses wreaths into creation.

Then sudden memories... I need to cuddle...
beneath the lilac’s bush with shadows meeting,
I melt in your embrace, my flesh a puddle,

My pain profound, my lungs a life defeating,
my heart is lonesome, longing, softly beating.

Na početak

 

 

 

Marina Ugrin

 

 

Komadić sreće

 

Komadić sreće
Ispisan na mom licu,
Donesen na tvom dlanu
Nosim poput odličja,
Kao vojnik, za zasluge
Iz prošlih bitaka…
 

Slika sreće;
Kao novčić dva naličja,
Ushit nevinog djeteta,
Jutro uokvireno suncem,
Ljubav začeta poljupcem…

Na početak

 

 

 

Stjepan Vitez

 

 

Djeca na brijegu

 

Snijeg je pao, sva polja su bijela.
Niz brijeg sanjke jure k'o strijela.
Na brijeg žure, tko li će prije,
prkose vjetru koji ih brije.

Cijeloga dana graja i vriska...
Mnoge obori staza već skliska.
Na brijeg polako večer se spusti.
Graja utihne, brijeg opusti...

Na početak

 

 

 

Ljerka Varga

(novi član)

 

 

Požutjeli list papira

 

Požutjeli list papira
Ispred mene nijemo leži
Ispisane riječi , blijede
Davne , davne on bilježi
Neka davna ljubav bijaše
Stihovima izražena
Nedostižna ljubav , sama
Davno , davno ostavljena
Ali stih mi stvarnost vraća
S požutjelog tog papira
Kad ga čitam čini mi se
Da u sobi klavir svira
-Zar ona ruka , što meni u ruci
Drhtaše tiše od plašljive ptice
Jučer još kad smo se morali rastat
Danas već drugoj miluje lice ?
-Zar one usne te pomamne usne
Koje i šutnjom o ljubavi zbore
Meke i slatke ko raskošno grožđe
Danas već drugoj u cjelovu gore ?
-Il’¨me se sjećaš još i u snima
Il’ ti je srce ko i moje bijedno
Il’sve je bila laž , tvoje riječi , tvoj smijeh
Ja ne znam al’ ja te ljubim svejedno.

Ničeg sada više nema
Sve je prošlost , a to dira
Ispred mene nijemo leži
Požutjeli list papira

 

 

So lang

 

So lang die Sonne scheint
So lang die Sternen
Das Himmel schmucken
Ich werde dich lieben
Und wenn werde ich nie mehr da sein
Ich werde dich lieben
So lang bis wird sich Zeit messen
Ich werde dich lieben
So lang bis Wasser wird
Neues Leben geben
Ich werde dich lieben
Weil du mein Ich bist
Weil du mein Leben bist
Fur immer und ewig
So lang die Sonne scheint

Na početak

 

 

 

Jasna Vuga

 

 

***

Sve ljubavi moje
Pogrešne i krive
Tako bolno u meni žive.
Što su one značile meni
Što sam ja značila njima
Hoću li ikada znati?
Al' nadam se da će bar treptaj ljubavi
Da mi se vrati.
Za svo more i silinu ljubavi moje
Da me poškrope barem blage kiše
Toliko očekujem i ništa više.

Na početak

 

 

 

Valentina Vukman Zelić

 

 

Ušutkane istine

 

Noć prije.
Pjevala je budna kukavica na crkvenom zvoniku.
Puhao je topli južni vjetar.
Na istoku dizao se crveni mjesec.
Njegov plašt bio je bez sjaja.
Pred zoru mjesec je zašao. Neslućeno.
Svitala je žalosna pustoš.
Netko je živio u sjeni, zaspao u samoći.
Pokriven plahtom bjeline
blještavom haljinom nepomućenog mira
što se zove smrt koja se poklanja izmučenim patnicima.
Noć poslije.
Razišla se magla, jasna mjesečina preplavila je kraj svjetlošću.
Sjene su postale anđeli čuvari na posljednjem počivalištu.
Nebeski svod beskrajan, bistar, veličanstven.
Buket nježnih frezija šaptao je ušutkane istine.

 

 

Otok

 

Posli svih bura
tremuntana i južina
posli svih sivo zelenih
morskih vitrova
plutamo na pajolima
u moru života

Bacamo sidra
umorni od nevera
na otoku mira i spokoja
zaustavljamo traženja
u kapi smole što se sliva
niz rijetke grane bora

Na početak