|
Sonja Smolec
Neven Dužević
Đurđa Haberle
Ivica Smolec
Veronika Prvonožec
Đurđa Jandriš Parać
Željka Cvetković
Dražen Jančić
Stjepan Vitez
Zvonko Knežević
Marija Lovreković
Mirjana Marković
Natalija Cajić
Zdenka Mlinar
Marina Ugrin
Tomislav Galeković Brko
|
|
Život je
igra
Život je igra
nadolazećih valova.
Ovdje je oseka.
Pijesak čuva otiske stopala
zalutalog šetača
(C) Sonja Smolec
|
|
Pjesništvo
Iz očaja ti rekoh da sam pjesnik
Jer to najjednostavniji bjaše način
Da ti dušu punu vjetra prikažem,
Dušu što iskru ište i na zgarištu
Gdje ništa ne raste više
I na nebu gdje zvijezde na tlo sjaje,
Čak i oblaci kada preko njih plove
Jer kako reći da iskra
I u vodi gori
I u vatri plamti
I na zraku pršti
I u zemlji peče
Jer se živi duh na tisuće načina ogleda
I nitko mu uzrok nezna.
Tek znaju tko gasit ga ide
Gasit išao je sebe
I kad ponovo se rodi ljagu
Prat će iskrom svojom…
(C) Neven
Dužević
|
|
Odlazi
Kad opet budeš odlazio,
idi zauvijek.
Ne okreći se na umorne oči.
Nestrpljive kiše čekaju moj znak,
pa kreni,
dok je vjetrometina pod cvatom,
dok ne zalede planine.
Već zaspale ptice, olujna će noć.
Idi,
dok ti staza pozna korak,
zvijezde pokazuju put.
Pod trepavicom ukroćene suze
čekaju moj mig
da zamrače nebo,
potope močvare,
pobune šikare,
zametu poglede
i zaustave te, kao uvijek.
Idi,
dok su vode na tvojoj strani,
mostovi cijeli.
Poteku li brzaci,
onako neodlučan
ostat ćeš uz mene,
pa kad me budeš ljubio,
gorčina će mi teći niz grlo,
mirisi druge slivat' se niz bedra,
moje dodire brisat' njeni dodiri.
Ostaneš li,
i dalje ću
grlit' njene zagrljaje,
ljubit' njene poljupce
i plakati, plakati, plakati.
Pa kreni, dok suhe su ravnice
i miruju rijeke u koritu svom.
(C)
Đurđa Haberle
|
|
(Omnia mea mecum porto)
Odlazim, konačno,
iz doline.
Ostavljam paučinu grijeha
razapetu po svim stazama i livadama
da se lijepi za tuđe noge.
Dolina je ova raspjevana jutrima,
maline njene slatko mirišu pod paučinom
na kojoj ljeska
rosa od mojih suza.
Kroz njena uspavana popodneva,
gusta, slatka, tiha,
do bezbrižnih ušiju teško prodire šapat,
vapaj,
molba:
"Ustajte, krenite preko prijevoja,
tamo vas čekaju vjetrovi strašni
što trgaju paučinu s vas,
i odjeću, i meso i kosti;
s visina udara tuča, led,
i skoro sve što nosite sa sobom
izgubit ćete na ovom prijevoju.
Ostat će vam samo
duša s vašim imenom."
Odlazim.
Ostavljam ruže i tratinčice
pod finom, prozračnom paučinom.
Odlazim prije nego me pokolebaju
bezbrižna večer i raskalašna noć.
---
Uz prvi udar vjetra ledenog,
preko ramena bacam zadnji pogled
na dolinu grijeha
što budi se u toplom, ružičastom sutonu,
i čujem, kristalno jasno,
kako urliče iz mene glas koji nije moj:
"Ustajte! Krenite preko prijevoja,
tamo vas čekaju vjetrovi strašni
što trgaju paučinu s vas,
i odjeću, i meso i kosti;
s visina udara tuča, led,
i skoro sve što nosite sa sobom
izgubit ćete na ovom prijevoju.
Ostat će vam samo
duša s vašim imenom."
---
S druge je strane, možda, pustinja;
a možda -
neka druga, drukčija dolina.
(C)
Ivica Smolec
|
|
ne ubijaj mog komarca
što resi mi nadlakticu
ne tuci maloga stvora
od nečega i on
živjeti mora
što tebi smeta
njegovo malo tijelo
na mojoj nadlaktici
pusti neka živi
neka se hrani
i potomke brojne stvara
kako ćeš podnijeti
sve terete mržnje
budeš li mrzio
već tako malo
božje stvorenje
kamo ćeš spremiti žuć
kad mržnja
prema snažnijima krene
jer oni kojih se plašiti treba
mnogo su jači
ubojitiji od ovoga moga
malog i neuglednog prijatelja
koji me tek malo iskorištava
koji me iz sna budi
koji mene ne mrzi
ne ogovara
ne laže
ne vara
ne truje riječima
koji tek strasno uhvati
kapljicu krvi
(priznajem iskreno nije on prvi)
uzima zalogaj hrane
za život
za opstanak
zar ne vidiš kako je malen
i tanak
ne budi mu jalan
zalogaja
budi milostiv
i uostalom
to je moj komarac
i što se to tebe
jednostavno tiče
(C) Veronika Prvonožec
|
|
Vu tem času
Prevliekel se
veter čez grane mloade breze
sprešetal se mravček stuoti put do steze,
poskočil je vrapček za zrnem šenice...
Strina Bara viče:
-Đurđek, duojdi, imam fine gibanice!
(C) Đurđa Jandriš Parać
(C) Dragutin
Trumbetaš
|
|
Moj zeleni šum
Šumilo je staro drveće u hodu
a ja sam koračala usporedo s njim.
Stizala sam svoju istinsku slobodu...
Od mene je meki postajao dim.
I sada u granju nalazim si rime:
zelene, oštre, mirisne i teške.
I kao što zime očiste sve oči,
tako sam i ja izbrisala greške.
Pođite samo uz drvored pješke -
moj zeleni šum će u susret vam poći.
(C) Željka Cvetković
|
|
***
Tiha
si rijeka
cvrkut
razigrani
dječji
lastavičji let
kliktaj orla
dolinom što ječi
oluje si mah
što ustavlja
mi dah
(C) Dražen Jančić |
|
Djeca na brijegu
Snijeg je pao, sva polja su bijela.
Niz brijeg sanjke jure k'o strijela.
Na brijeg žure, tko li će prije,
prkose vjetru koji ih brije.
Cijeloga dana graja i vriska...
Mnoge obori staza već skliska.
Na brijeg polako večer se spusti.
Graja utihne, brijeg opusti...
(C) Stjepan Vitez
|
|
Ako budeš tuđa
žena
Zbog ljubavi nitko nije kriv,
ona se samo jednostavno desi.
Dugo il' kratko trajati zna,
radost il' tugu ona ti da.
U jednoj noći dala si mi više
nego sve druge što su u životu.
S tobom spoznah što je sreća,
s tobom otkrih životnu ljepotu.
Sad osjećam, ti me ne voliš više.
Iako kriješ, na licu ti piše.
U očima tvojim nema starog žara.
Osjećam, to nije ona ljubav stara.
Ako ikad budeš tuđa žena,
ako budeš u naručju s drugim,
i tad će me nešto tebi vući.
Zbog tebe će moje srce i dalje tući.
(C) Zvonko Knežević
|
|
Zagrebačko more
Bundek je jezero tiho
na desnoj obali Save,
njega okružuje drveće
i plaže šljunčane prave.
Kupača ima dosta,
u njemu se svatko veseli,
djeca se kupaju,
uz obalu odrasli su sjeli.
Kraj jezera hvataju sunce
na prostranoj zelenoj travi,
što pored ljepotice Save
ko Jadransko more se plavi.
I što na kraju reći,
na jezeru život počinje od zore,
a mi se ponosimo time
što imamo zagrebačko more.
(C) Marija Lovreković
|
|
Uzmi
me
Uzmi me noćas u
naručje, majko,
na tren da opet postanem dijete,
da ruke svijem oko tvog vrata,
a usne da k tvome licu polete.
Uzmi me noćas,
sigurnost mi pruži,
k'o svjetionik u oluji duše.
Ti znadeš kako istinski boli
kad kule od karata redom se ruše.
Noćas mi budi i sidro
i vjetar,
ljuljaj me nježno, bez glasa, bez riječi.
Noćas mi daruj korijen i krila,
cjelovom svojim rane zaliječi.
Uzmi me noćas u
naručje, mama,
toplina tvoja silno mi treba.
Taj božji osmijeh na tvome licu
moj vlastiti je komad neba.
(C) Mirjana Marković
|
|
Tvoje tužne pesme Aurora
Gde li
su sada prijatelji dragi
nasmejana lica
raširene ruke
zar ne čuju da sviraju gitare
zar ne čuju da zvone pesme stare
u tihom delu grada.
A
iznad mora
a iznad mora budi se nova zora
i neko peva
te tvoje tužne pesme Aurora
Rekla
si ne idi i ja rekoh tada
da nikada poći neću
treba mi neka duša
slična ovoj mojoj
neko ko bos trči po cveću
neko čija ruka zna da slika
neko čije srce zna da piše
neko ko i negde daleko
u istom ritmu kao ja diše
A
iznad mora
a iznad mora budi se nova zora
i neko peva
te tvoje tužne pesme Aurora
(C) Natalija
Cajić
|
|
Neka mi ljeto plavim snom
U pjesmi do proljeća sniva,
Ona zimski nek' bude mu dom.
O valovima bijelim i obali vreloj,
Suncu žednom i glazbi cvrčaka,
Priče umilne neka zbori.
U dječjem srcu čežnju neka stvori.
I šum lišća žutog
neka čuje,
Bogatstvu
jeseni kontinenta
Neka se
raduje...
A proljeće čim zamiriše,
Iz sna neka se probudi,
Pa u morsko plavetnilo otputuje;
Gdje glazbu cijeloga svijeta čuje.
(C)
Zdenka Mlinar
|
|
Kad bih bila more ja,
Valovima bih se ljutila
A bonacom sve mirila.
Kad bila bih more ja,
Lahorom bih se smiješila
Galebove tješila.
More kad bih bila ja,
Neverom bih se zvala
S mjesecom bih drugovala.
More kad ja bih bila,
Sve obale tuge
Svom širinom duše svoje,
Ja bih skrila…
(C)
Marina Ugrin
|
|
Nigdar
se ne srami svega
Ne srami se, dečec,
reči domače,
navek je "kaj" lepo za čuti,
nedaj se spuntat gospodi z grada,
vu tebi pravi kajkavec čuči.
Pošteno srce i
vredne ruke,
nigdar se naj sramiti dela,
budi kak čovek treba biti,
zemla nam dala, bu nas i zela.
Zapopevaj i
zaplači,
nigdar se naj sramiti svega,
v srcu čuvaj običaje,
takov čovek biti treba.
Nebu navek ti
po volji,
dobro slušaj moje reči,
sekak te budu šteli prejti
i čez blato te provleči.
Ti se seti kaj
sam rekel,
budi čovek, ponos kraja,
i de dojdeš, naj se sramit
svoje reči, svega kaja.
(C)Tomislav
Galeković Brko
|
|
