Osvrti, recenzije...

 

 

Poimanje ljubavi kroz putovanje duše - Željka Cvetković, prof.

Tragovi - Đurđa Parać, prof.

Bljeskovi osobne promatračnice - Đurđa Parać, prof.

Glas zatajene - Ivica Smolec

Trajnost jedne ljubavi - Ivica Smolec

 

 

 

Poimanje ljubavi kroz putovanje duše

Pogovor zbirci poezije "Putovanje duše" Gordane Gerhardinger Šipek

 

 "Jedina važna stvar,
kad budemo odlazili,
bit će tragovi ljubavi
što ćemo ih ostaviti za sobom."

Albert Schweitzer
 

 

Životna suzvučja, osnažena dugogodišnjim kreativnim poticajima, potaknula su Gordanu Gerhardinger Šipek na brojna ljudska i poetska preispitivanja, oblikovana u pisanoj riječi.

 

Višegodišnja plodna i raznorodna aktivnost u Udruzi umjetnika "Spark" iz Velike Gorice (primjerice, sudjelovanje na glazbeno-pjesničkim tribinama, nastupi na kulturnim manifestacijama u Velikoj Gorici i Zagrebu, objavljivanje pjesama i priča u časopisu Udruge, nastupi u emisijama RVG-a i drugih postaja itd.), konačno se oplodila u ovom poetskom prvijencu.

 

Zbirka pjesama, znakovito naslovljena kao "Putovanje duše", sastavljena je od izabranih stihova iz razdoblja mladenaštva i zrelosti. Osmišljena je i oblikovana dvojezično: veći dio knjige čine pjesme na hrvatskom književnom standardu a manji dio one prevedene na njemački jezik. Potreba za dvojezičnošću kod Gordane Gerhardinger Šipek nije slučajna ni ishitrena, već je nastala kao rezultat dugogodišnjeg boravka u njemačkom gradu Münchenu. Inače, autorica je po struci profesorica njemačkog jezika i filozofije, a svoje prevoditeljske sposobnosti dokazuje, između ostalog, i u nadahnutim prepjevima poezije hrvatskih pjesnika na njemački jezik.

 

Spomenuti stvaralački raspon (mladost – zrelost) iskustveno mijenja svaku osobu. Gordani Gerhardinger Šipek je životna zrelost donijela pronalaženje željene pjesničke biti.

 

"Putovanje duše" predstavlja i objedinjuje njenu težnju za uzvraćanjem dobrote, plemenitosti, nesebičnosti i iskrenosti dragim i voljenim osobama. Zato je ova zbirka utjelovljenje specifičnog intimnog mikrosvemira kakav se najprikladnije izriče u stihovima. Pjesnikinja stihotvorstvu pristupa jednostavno, samozatajno i tankoćutno, bez težnji za inovacijom i eksperimentom – poeziju podastire pred čitatelje kao cvjetnu livadu, prepunu najraznolikijeg cvijeća. Pri tom im prepušta mogućnost odabira, doživljaja i pronalaženja vlastitih odgovora na postavljena pitanja... Tu nepatvorenu, lako uspostavljivu, vezu omogućava i izborom tema: u beskrajnom ogledalu misli percipiramo odnos prema rodnoj obitelji, domovini, tradiciji, životu u inozemstvu, prirodi, kreativnosti, vjeri, vječnosti...

 

Ovakav prepletaj tema i motiva se, nesumnjivo, razlikuje od mnogih, naoko sličnih, literarnih ostvarenja: razlikovni element u poeziji Gordane Gerhardinger Šipek je nezaobilazna (ali nenametljiva) filozofičnost, pred kojom čitatelj ostaje otvorena srca, spreman na potpuno zajedništvo u traganju za bitkom.

 

Samospoznaja, stalno prisutna u svakodnevici, dovodi pjesnikinju do sveobuhvatne ljubavi koja je shvaćena i predstavljena kao duhovna komponenta, utjelovljena kroz Božju nazočnost, pa postaje i ostaje preduvjet za ukidanje prepreka među ljudima. Ona prožima sjećanja na djetinjstvo i voljene pretke (baku Anu Šapković), majku, djecu... Ljubav je zalog za vječnost, iskazan u našim svakidašnjim dobrim djelima, mjerilo i oružje pobjednika.

 

Kroz ove komponente tragalački duh Gordane Gerhardinger Šipek pronalazi željeno utočište, predajući se pisanoj riječi kao iskonskoj, nezaobilaznoj potrebi.

 

Željka Cvetković, prof.

 

Na početak

 

 

Tragovi

Pogovor zbirci poezije "Sad kad su djevojke najljepše" Olega Sagnera

 

 

"Sve je na svijetu prolazno, samo je čovjeku omogućeno ostavljati tragove", pročitala sam negdje, davno, ovu prelijepu misao kojoj bih rado nadodala: stoga je dužnost čovjeka da ti tragovi budu duboko ljudski - sve ostalo je njegova zabluda. Ima li ljepših, plemenitijih, uzvišenijih tragova od ostavljenog, darovanog nadahnuća jednog pjesnika?

Slobodno poetsko strujanje riječi, razgolićeni govor čežnje za ispunjenjem, traganje za vlastitim vrijednostima, propinjanje, intelektualno, emocionalno, duhovno, a nadasve herojsko hrvanje sa patnjom i smrću, sabito u stihove – stvaralačka misao oteta zaboravu uranja u vrijeme koje poništava granicu između stvarnog i apstraktnog, ostavljajući prostor vječnosti da postoji u ideji koja nadvisuje i pjesnika samog; kao živi organizam diše i daruje esenciju bića - oživotvoruje pjesnika i kao živa riječ briše granicu između života i smrti.

 
Suptilna vibracija jedne mlađahne duše ostavljena čovječanstvu kao darivanje onog najvrednijeg što postoji u nama, a to su naši osjećaji, još jednom potvrđuje da ljepota pjesničkog stvaranja nije dana svim ljudima, nego samo rijetkima, onima koji suosjećaju sa tuđom patnjom. Onima koji su ranjivi. Onima koji dotiču onostrano. Riječ je, dakle, o nadahnuću, o posebnom daru koji nas iz dubine duše tjera da svoje osjećaje priopćimo drugome kako bi mogli podariti čitavog sebe, sa svim svojim ranama i bolima u raspeću traganja za srži bića kao krajnjem cilju. Darivanjem svoje najdublje intime postaje se ranjiv, ali ugodna je bol tih rana. Te rane oplemenjuju.
Pjesme Olega Sagnera,

Rekleksivno uranjanje u sveopće;

Ima trenutaka
Kad moje utonulo tijelo
Shvati
Ovo sunce što sja…

"Naš svijet", str. 12

Egzistencijalno propitkivanje;

 

U procjepu
Između sna
I buduće jave
Dječjim obrazima dodiruju
Hladna stakla buđenja.
Urezuju život
U nabubrele grudi…

"Sad kad su djevojke najljepše", str. 4

Dramatika sveprisutne ljubavi koja obgrljuje svijet rukama, klikće i poziva;

Hajdemo svi odletjeti balonima-
Šarenim, velikim balonima,
Tamo gdje će biti mjesta
Za sve naše šare
Ispisane kistovima
Na dobroćudnim proljetnim listovima,
Tamo gdje će biti mjesta
Za sve vjetrove na ovom svijetu,
Za sve snjegove svih dugih godina
I sve kiše pokislih ljubavnika…

"Baloni", str. 40

Eho jedne prerano prekinute mladosti vraća u stihovima živu sliku pjesnika u svim njegovim htijenjima, bolima, nadanjima i proživljenim ljubavima i ostavlja neizbrisiv trag. Trag čovjeka, dakako, kao nesavršenog bića koje u svojim najtežim trenucima traži utočište u Bogu - Svjetlosti koja će pokazati put iz mraka i boli u blaženstvo i mir. Čitava pjesnikova duša, čitavo pjesnikovo biće - trenutak uhvaćen u vječnosti – osjećaji, ljubav, borba sa smrću, sve pretočeno u riječ, iskrenu i toplu, slobodnu i laku, živi i danas iako pjesnika nema među nama. Živi u njegovom stihu. Ostali su tragovi - ostalo je svjedočanstvo jednog odlaska sretnog u letu. Tako sretnog "da ni pjesmu ne bi pisao". Nema straha, nema žaljenja, sve što je trebalo reći, izrekao je, sve što je bilo u njemu, darovao je drugima - nama. Dozvolio je da bude "poput trave kroz koju prolaze ljudi kao kroz potok".

Oleg Sagner darovao je sve što je imao. Darovao je čitavog sebe u slobodi svojih pjesničkih promišljanja - u svojem stihu.

S iskrenim vjetrom,
Olakšan za gordost,
Odlazim
Ka svjetlima topline,
Lagan u nepostojanju,
Sretan u letu.
"Pilot", str. 24

Tragovi Olega Sagnera, duboko urezana brazda, glazba snažna upravo kao život pjesnika - duboko ljudski tragovi - suptilni, bolni, nježni, puni ljubavi za Ženu, za majku, za prijatelja, za čitav svijet. U njima odzvanja sav maestoso jednog života i jedne mladosti.

 

Đurđa Parać, prof.

 

Na početak

 

 

Bljeskovi osobne promatračnice

Pogovor knjizi "Epigrami i drugi zapisi" Zorice Krznar Blagec

 

 

Epigrami - kratke duhovite satirične pjesme, možemo reći, sažete do krajnosti, koje teže da neočekivanim zaključkom iznenade čitatelja, zasigurno su jedna od najzahtjevnijih književnih vrsta. Samim time, epigrami su i rijetko zastupljena književna vrsta koja traži pronicljiv, duhovit, vedar duh koji je u neprestanom propitivanju kako sebe, tako i okoline u kojoj se kreće.

Zorica Krznar-Blagec, pišući aforizme i epigrame, jedna je od rijetkih žena kod nas koja se bavi ovom vrstom književnosti, u kojoj je, kako kažu već prokušani književnici i književni kritičari, ostavila zapamćen trag.

Kako je uglavnom svako književno djelo poruka koju autor želi prenijeti čitaocu, tako samo djelo najviše svjedoči o svom autoru a svaka književna kritika subjektivni je doživljaj djela, ali i posrednička uloga između djela i čitalaca. Dakle, ako govorimo o vrijednostima djela pod naslovom "Epigrami i drugi zapisi" Zorice Krznar Blagec, moramo ponajprije naglasiti da je ovo djelo hommage-poklon njezinoj obitelji kao i njoj najdražim ljudima, ali ne zaboravlja ni one "koji imaju sluha za njezinu kultura duha". I tu je ona poveznica koja približuje sve obitelji i sve ljude, naravno, ukoliko su bliski po kulturi duha, odnosno, ako se prepoznaju u istim afinitetima, u istim htijenjima i traganjima. Međutim, Zoričinu kulturu duha i nije tako lako doseći jer njena "promatračnica" visoko je postavljena, i onda kad je satirično okrenuta prema pojedincu i društvu, i onda kad moralizira, ali i onda kad daje poduke. Ona je samosvojna, autentična, iskrena, puna ljubavi i brige za svoju okolinu i za bližnjega svoga. Ljubav i nije ništa drugo nego briga za nekog ili nešto što nam je izuzetno važno, a Zorici je važno upravo poštivanje Života kao čudesne i nedokučive manifestacije ovoga svijeta. Svijeta u kojem je za Zoricu sve živo. I trava i cvijet i Zemlja i Svemir. Sve je živo, sve diše, sve osjeća i o svemu Zorica vodi brigu. Tu leži izvor njenih muza ali i izvor njenih strahova. Briga za etos svakog pojedinca, a uz to i zajednice, nagoni Zoricu da hodočasti, naravno, kroz pisanu riječ, kao savjest, i ono što bi se moglo činiti kao najveći paradoks, u stvari je logičan slijed. Zorica često navodi da je zaljubljenica u pisanu riječ a ne rasiplje se riječima već ih sažimlje u dodirljivu misao koja zabljesne, najčešće, u humorističnom tonu. Nije li to datost dana rijetkima?! Nije li to svojevrsna mudrost?! Stoga bih zaključila: bljeskovi Zoričine promatračnice biseri su mudrosti koji će kao vječno štivo zabljesnuti svakoga tko voli i tko traga za takvom vrstom literature.

Autorica je knjigu podijelila na četiri ciklusa. Prvi ciklus - Epigrami. Drugi ciklus - Zapisi iz osobne promatračnice. Treći ciklus - Konstatacije i četvrti ciklus - Pisma vojnika, odnosno pisma njezinog sina Zorana sa odsluženja vojnog roka, a koje autorica nesebično daruje čitateljima u želji da na trenutak probudi sjećanja na strepnje i strahove koja svaka majka ima kad joj dijete ode u vojsku.

 

Đurđa Parać, prof., u kolovozu 2009.

 

Na početak

 

 

 

Glas zatajene

Osvrt na zbirku poezije "Zatajena" Valentine Vukman Zelić

 

 

Postoje periodi u životu kad je prošlost važnija od sadašnjosti. Takvi trenuci daju pjesniku obilje inspiracija koje je autorica "Zatajene" uspješno iskoristila u ovoj zbirci. Kao mnogi istinski pjesnici, ona ima dva lica. To ne znači da su pjesnici hipokriti nego da poezijom izriču ono što ne mogu, ne žele ili ne znaju izreći direktno, kad su presnažne emocije neprikladne u rutini svakodnevice. Jedno je lice okrenuto fizičkom svijetu, vedro, nasmijano, a drugo, koje nas gleda iz stranica ove knjige – razočarano lice vječnog lutalice i tragača za srećom. To vedro lice je samo maska koja uspijeva sakriti (zatajiti) pravu Valentinu, svuda – osim na papiru. Jedan od važnih kriterija za procjenu kvalitete nekog književnog, ili općenito, umjetničkog, djela je njegova iskrenost. Treba imati i umijeća i hrabrosti napisati ono o čemu ne volite pričati.

Unatoč tome, ova je poezija lišena nezgrapne patetike, nepotrebnog samosažaljevanja i biografskih potankosti kakve čitatelju ionako ništa ne znače. Kad otvori svoju "Zatajenu", autorica pogleda sebi u oči, kao u ogledalu, samo je slika još jasnija. I čitatelj ju na tim stranicama nađe i upozna ju kako ju nikad ne bi mogao upoznati pri neobaveznim čavrljanjima uz kavu. Stihovi otkrivaju njenu žensku dušu, krhku, nježnu, ranjivu, njene čežnje i snove iz mladosti, koji su još prisutni iako sad pomiješani s gorčinom i rezignacijom i iako ih na javi pomno skriva.

Pjesme su refleksivne, većinom pisane u prezentu, u prvom licu, često pokušavaju povezati prošlost i sadašnjost. Nema u njima veselja i vedrine, pune su turobnog raspoloženja i spoznaje o nepromjenjivosti sudbine. Čak i one kojima početni stihovi pršte od strasti:

"Zemlja se vrti od želje
da svojim usnama na meni ostaviš
pečate zanosa uzavrele igre",

završavaju rezignacijom:

"odavno sam potrošila sve posvete".
(bez naslova, str. 41)

Autorica je u potrazi za odgovorima na pitanja o tome kako bi izgledala sadašnjost da je u prošlosti znala drukčije usmjeriti svoju budućnost ili da je igra sudbine krenula drugim tijekom.

Zanimljiv je svojevrstan kontrast između razigranih opisa njenog primorskog kraja kojeg jako voli (počela ga je predstavljati i akrilima), punih kolorita i eksplicitno dočaranih, koji su pomiješani s nostalgijom za propuštenim i razočaranjem sudbinom. Samo ponegdje si dopusti u razmišljanjima nešto vedrine i optimizma, koristeći futur umjesto kondicionala jer je želja za ostvarenjem nekih snova prejaka.

"uhvatit ću vjetar
u beskraju
zvižduk u strujanju
slova riječi
boje mirise
ukrast ću njegovu vještinu"
(bez naslova, str. 55)

Piše slobodnim stilom, stih je tečan i gladak, vokabular prilično bogat i raznovrstan, impresije su izražene živopisno i snažno. Izbjegla je zamke imperativnog rimovanja koje je mnogima, u njihovim pjesničkim pokušajima, unakazilo lijepe i originalne misli. Pjesme iz "Zatajene" nisu za uglazbljivanje, za estradu, ugradila im je unutrašnju melodiju, ne trebaju mandoline da bi došle do srca čitatelja. Obilato i uspješno koristi gotovo sve raspoložive i primjerene stilske figure, neizostavnu metaforu:

"kao metal si
što tješi se
da u sebi
makar zrnce zlata ima",
("Principessa", str. 24)

dragocjenu metonimiju

"i drsko kliziš pogledom
niz golotinju moje duše",
("Prsti sudbine", str. 38)

personifikaciju

"boja zlata grli mi dušu",

"još jedna zora postelju posprema",

"naslanjaš se na pijani zid"

i mnoge druge.

Većina ovih pjesama nije "za jednokratnu upotrebu". To je poezija koja čitatelja ne osvaja odmah, nije kao zaljubljenost u pubertetlija ili vatromet koji prasne pa ugasne. Svakim novim čitanjem otkrivaju se u njoj nove kvalitete i polako, ali sigurno, ulazi pod kožu.

Neke pjesme iz zbirke rado bih vidio i u nekoj odgovarajućoj antologiji, mislim da moja procjena nije subjektivna. Tu spadaju "Zatajena", pjesma čije ime zbirka nosi, "Prsti sudbine", "Principessa"...

Valentina Vukman ni izdaleka nije napisala sve o čemu ima za pisati. Sigurno je da, unatoč kvaliteti ove zbirke, autorica nije dosegnula svoj vrhunac i da će njene domete tek budućnost otkriti. Prvenstveno, kad svoju poeziju obogati i nekim općim aspektima, kad u subjektivno traganje i preispitivanje osobne intime ugradi i elemente univerzalnosti, općeljudskih boli, protesta, strahova, nepravdi, radosti, s kojima svi mi živimo i umiremo.

Zbirka "Zatajena", čini se, nadmašuje izričajem, a naročito tematikom, prvu njenu tiskanu zbirku "Blago moje skrivene škrinje" koja na simpatičnoj mješavini "morskog" dijalekta i standarda, ležerno, toplo i neobavezno, opisuje pejsaže i život u njenom dubrovačkom kraju.

Stihove "iako dozrela / zrijem" izvlačim iz konteksta, ali oni dobro opisuju pjesničku budućnost Valentine Vukman, a simptomatičan je i zadnji stih zadnje pjesme u zbirci.

"Svečanost života još traje".

Uvjeren sam da će i sljedeća zbirka ove autorice biti vrijedna čitanja.

 

Ivica Smolec, u kolovozu 2009.

 

Na početak

 

 

 

Trajnost jedne ljubavi

Pogovor zbirci poezije "Uglazbljeni koraci / Steps Set To Music" Valentine Vukman Zelić

 

 

/ usnama ljubim te / mislima grlim te / jako volim te /

Stihovi ove zbirke, u svojoj jednostavnosti, odišu takvom čistoćom, silinom i idiličnom toplinom da osvajaju a priori. Afirmativna ljubavna poezija i ne treba i ne smije biti obremenjena preteškim figurama i zakučastim apstraktnim izričajem. Treba biti pitka, blaga i benigna, a ovi stihovi to i jesu.

Reminiscencija vodi pjesnikinju kroz vrijeme i prostor, ona bilježi sjećanja na manifestiranja i dokaze ljubavi iz raznih perioda i s raznih lokacija: gradova, plaža, parkova... Njene uspomene na neki događaj bljesnule su u nekoliko stihova i ostale trajno zabilježene. Tako je ova zbirka, kontinuitetom tih prisjećanja, kompletirala fino tkanje ornamenata u ljubavnoj poetskoj čipki.

Ljubav je sigurno najzastupljeniji motiv u pjesništvu, gotovo svaki autor napisao je ponešto o ljubavi. Mnogi nevješti, neformirani, ili autori uskog horizonta nikad se ni ne odmaknu od ove teme. Ljubavna poezija je najpodložnija korištenju klišea, otrcanih fraza, patetici. Zbirci "Uglazbljeni koraci" ne mogu se imputirati takvi atributi. Nameće se dojam da pjesnikinja nije "inzistirala" nego da je zbirka nastala spontano, ne zbog dokazivanja ljubavi nego zbog svjedočenja njene geneze, trajanja i postojanja. /Prija mi okus davanja/ , kaže Valentina, čime potvrđuje i svoju zrelost, kao osobe, jer se raduje ne samo primanju nego i davanju ljubavi.
Valentina Vukman Zelić piše vlastitim, za čitatelje njene dvije dosad izdane zbirke već prepoznatljivim, mirnim i racionalnim stilom. U zbirci "Zatajena" još se preispituje, nesigurna, ustrašena, puna dvojbi. U ovoj zbirci svjesno, sigurno i svečano objavljuje zrelu ljubav i njenom objektu, svom mužu, i cijelom svijetu. O njoj pjeva staloženo i sigurno čak iako je ushićena spoznajom.

/ Učinio si / ono što jesen čini dunjama /

Pedeset pet ovih pjesama, uglazbljenih koraka, čini raskošan valcer. Pjesme su slobodnog stiha, lepršave, nisu sputane ni rimom ni imperativom podrobnih opisa, objašnjenja i sustavnih izlaganja, počinju i završavaju tamo gdje i misao.

Unatoč spomenutoj jednostavnosti, ti koraci nisu trivijalni, krasi ih raskoš i bogatstvo jezika, čak i licentiom poeticom izmišljenih izraza (/ Kad prozirnost jutra / razleprša sunca /), suptilnih personifikacija i kontrasta (/ bijela zima raspletenih pletenica / pucketa u vrućoj kori... /; / U parku s nama / ostat će pijani kosovi / griješiti), jasnih hiperbola (/ bit ćeš veći od male ulice / i kuće našeg djetinjstva /) i drugih figura.

Vjerujem da svakog čitatelja i čitateljicu knjige "Uglazbljeni koraci" preplavljuje osjećaj svečanosti svih tih trenutaka ljubavi urezanih u ove stihove, bilo da sami tragaju za ljubavlju ili su već (ili još) u naručju Afrodite. Valentina, iznutra iznenađena i uzbuđena a izvana spokojna, retrospektivno i introspektivno ustanovljuje da je ljubav cijelo vrijeme bila tu i – da je još tu.

 

Ivica Smolec, u siječnju 2010.

 

Na početak