Književnost za djecu članova "Sparka"

Pjesme i priče

 

 

Na standardnom hrvatskom     Željka Cvetković Gordana Gerhardinger Šipek Kuzman Landeka (novi član) Verica Peacock Andrea Rendulić Ivica Smolec Sonja Smolec Ljerka Varga (novi član) Valentina Vukman Zelić Nevenka Žinić

Na hrvatskim narječjima     Željka Cvetković Kuzman Landeka (novi član)

Na drugim jezicima     Verica Peacock Sonja Smolec

 

 

---

 

 

 

Željka Cvetković

 

 

Poljubac za dobrog dječaka

 

Na prelijepom novouređenom gradskom trgu igrala su se djeca svih uzrasta. Jedna su sjedila na klupama, druga trčala oko vodoskoka, a treća znatiželjno zavirivala u izloge. Pravi dječji pčelinjak ili mravinjak!
Pjesnikinja Deziderija koračala je kroz mnoštvo, poduprta štakom. Osjećala je na sebi poglede prolaznika. Znala je da je različita, drukčija, neobična… Položaj njezinih nogu podsjećao je na škarice jer je cerebralna paraliza na njima ostavila neizbrisiv trag.
Te je večeri čekala početak nastupa pred ulazom u veliku dvoranu. Voljela je recitirati svoju i tuđu poeziju, družiti se s prijateljima,i upoznavati nove ljude. Uopće nije patila zbog bolesti. Smatrala se sretnom osobom jer je bila nadarena za pisanje. Osim toga, jako je voljela djecu.
Najednom se iz jedne skupine izdvojio dječak s plastičnim pištoljem, uperio ga u nju i ljutito povikao: - Bum, bum, pogodio sam te, bum, bum, bum!


Dezideriju takvo ponašanje uopće nije čudilo. Htjela je blago opmenuti malog revolveraša, ali je začula drugog dječaka kako kaže: - Marko, sram te bilo! Pusti ovu tetu na miru! Nije ti ništa učinila! Mene je mama naučila da se ne rugam nikome i da svakome pomognem!
Pjesnikinja se nasmiješila, u mislima poslala poljubac dobrom dječaku i požurila u dvoranu. Došlo je vrijeme za poeziju o dobroj djeci i njihovim roditeljima.
 

 

 

Na početak

 

Gordana Gerhardinger Šipek

 

 

Nesretna slova

 

MALI TONKO JE PO SVOM STAROM OBIČAJU BILJEŽNICU OSTAVIO SA OTVORENIM STRANICAMA NA STOLU. VEĆ JE BILA DUBOKA NOĆ I TONKO JE ČVRSTO SPAVAO. KROZ LAGANO ODŠKRINUTI PROZOR POVJETARAC JE DIZAO I SPUŠTAO STRANICE TONKOVE BILJEŽNICE, OBASJANE MJESEČINOM. I GLE ČUDA, KAO DA JE TAJ BLAGI VJETRIĆ UDAHNUO SLOVIMA NA PAPIRU ŽIVOT.
JAO, BOLI! ŠTO ME BODEŠ U LEĐA, VIKALO JE SLOVO B NAKRIVLJENOM SLOVU A. MALO DALJE OD NJIH SLOVO E JE POKUŠAVALO SVOM SILINOM ODGURNUTI SLOVO V S JEDNE STRANE I SLOVO Č SA DRUGE STRANE, POKUŠAVAJUĆI DOĆI ONAKO PRIKLJEŠTENO DO DAHA. SLOVO U PANIČNO JE VIKALO: U POMOĆ, PADAM, DOK JE SLOVO I ZBOG SVOJE NEUOBIČAJENE VISINE POKUŠAVALO DRŽATI RAVNOTEŽU.
MAKNITE SE OD MENE, ZBOG VAS IZGLEDAM KAO JAJE, LJUTILO SE SLOVO O NA OSTALA SLOVA. I TAKO SU SE REDOM SVA SLOVA NEŠTO ŽALILA I NA KRAJU POSVAĐALA. ZBOG TOGA SU SLOVA BILA NESRETNA.
MORAMO NAPRAVITI REDA, GLASALO SE VAŽNO SLOVO A, KOJE SE ZBOG SVOJEG PRVOG MJESTA U ABECEDI SMATRALO GLAVNIM. I TAKO SU SLOVA DUGO RAZMIŠLJALA I DOGOVARALA SE ŠTO BI BILO NAJPAMETNIJE NAPRAVITI. I DOSJETILI SU SE.
NAPRAVIT ĆEMO NAJLJEPŠE REDOVE RIJEČI KOJE POSTOJE, KADA TONKO VIDI KAKO LIJEPO IZGLEDAMO, BIT ĆE SRETAN I TRUDIT ĆE SE PUNO UREDNIJE PISATI. A MI ĆEMO KONAČNO SVI DOBITI SVAKI SVOJE ZASLUŽENO MJESTO U REDOVIMA.
REČENO, UČINJENO. SA TEŠKOM MUKOM SLOVA SU SE GURALA, VUKLA, IZVIJALA I SAVIJALA DOK BI KONAČNO SVAKO ZAUZELO SVOJ POLOŽAJ, BAŠ ONAKO KAKO MU I DOLIKUJE.
UJUTRO, KADA JE TONKO PROTRLJAO JOŠ POSPANE OČI, POGLED MU JE PAO RAVNO NA BILJEŽNICU, OSTAVLJENU OTVORENU NA STOLU. PROTRLJAO JE JOŠ JEDNOM OČI, PA DVA PUTA, TRI PUTA, NEMOGAVŠI VJEROVATI DA JE TO NJEGOVA BILJEŽNICA.
SIGURNO SAM MJESEČARIO I SVE PONOVNO PUNO LJEPŠE NAPISAO, POMISLIO JE. PA AKO MOGU U SNU TAKO LIJEPO PISATI, ONDA MOGU I NA JAVI.
I STVARNO OD TOGA DANA SU TONKOVE BILJEŽNICE POSTALE PUNO, PUNO UREDNIJE, JER JE TONKO ŽELIO LJEPŠE PISATI A I VJEROVAO JE DA MOŽE.

 

Na početak

 

Kuzman Landeka

 

 

Cvjetna dolina

 

Između laganih brežuljaka, prekriveni zelenim travnatim sagom, smjestila se Cvjetna dolina, oaza ljepote, rajskog mira, mirisnih cvjetova i malog životinjskog svijeta. Cvjetna dolina je cijele godine u cvijetu, ali proljeće je godišnje doba kada je najljepša i kada do izražaja dolazi sva njena raskoš i ljepota. Sredinom doline teče bistri potok, bistar kao san, izvor života biljnog i malog životinjskog svijeta.

Cvjetna polja prostiru se od početka do kraja Cvjetne doline. Tisuće cvjetnih gredica simetrično su raspoređene s jedne i druge strane potoka, koja se razlikuju po vrsti, boji, i mirisu cvijeta. Takva raznolikost čini harmoniju cvjetne slike.

Posebnost ove doline je u tome što su cvjetne gredice od početka do kraja zasađene cvijećem točno po njihovom redoslijedu cvjetanja tijekom godine, počevši od jaglaca, prvog proljetnog cvijeća pa do snješka na zadnjoj gredici, koji cvijeta tek u kasnu jesen kad padnu prvi snjegovi.

Svakom prolazniku pogled se najprije zaustavlja na prvim cvjetnim gredicama: plavih jaglaca, žutih narcisa i crvenih tulipana. Spoj plavih jaglaca, plavetnila neba i žubor bistrog potočića stvara predivnu sliku na početku Cvjetne doline. Ovo plavetnilo na posjetitelja ostavlja dojam neviđene ljepote i svježine, te osjećaj opuštenosti i bezbrižnosti.

Ranim jutrom dok cvjetna polja još su rosna, uz žubor bistrog potočića sa grane vitke breze čuje se zvonka pjesma slavuja, koja lagano odzvanja cijelom Cvjetnom dolinom.

Između gredica vode uređene cvjetne staze posute sitnim izbrušenim kamenim oblucima, bijeli poput bisernih dragulja. Krajevi staza obrubljeni su ostacima bisernih školjki što se na suncu blistaju poput duginih boja. Cvjetnim stazama ne može nitko proći nezapažen, jer tragovi u pijesku vidljivi su u svakom trenutku svih prolaznika, pa i onog najmanjeg poput plavog mrava.

U Cvjetnoj dolini ulice se ne zovu po imenima ljudi ili gradova, već se staze, polja i brežuljci zovu po imenima cvjetova. Sve su ulice lijepe na svoj način, ali svojom ljepotom ističu se: ulica kraljevskih ruža, ulica orhideja i ulica japanskih ljiljana. Od brežuljaka najljepši su brežuljak magnolija, brežuljak jorgovana i brežuljak jasmina.

Ranim jutrom čim zablista sjajno sunce i prospe svoje zlatne zrake po cvjetnim poljima, začuje se vrijednih pčela let. Pčela privučena mirisom cvjetova ili izgledom cvjetnih latica usiše cvjetni nektar. Sa svojim sestrama pčelama nose ga u saće, to jest u košnice. Tu se može osluhnuti harmonično zujanje pčela u košnici. Nakon toga svatko tko proba njihov iznimno vrijedan proizvod, to jest, med, osjetit će harmoniju zdravlja u svom organizmu.

Šetajući Cvjetnom dolinom, prolaznici su inspirirani brojnošću i raznolikošću leptira, koji su zasjenili ljepotu brežuljaka, cvjetnih polja i livada, prekrasno obojenih i išaranih krila dok bešumno za svog kratkog života lete s cvijeta na cvijet. Za vrijeme sunčanih dana ovdje se može sresti i admirala, najljepšeg leptira. Prisutnost leptira u Cvjetnoj dolini siguran je pokazatelj zdrava okoliša i prirodne ravnoteže.

Kad približi se podne, u to doba buba-mara odlazi na podnevni počinak. Ona se najrađe odmara na listu japanskog ljiljana, ispod krošnje njegovih narančastih cvjetova, koji joj pružaju najslađi san.

Sredinom dana kada je najtoplije i kada sve utihne, svojom pjesmom oglasi se cvrčak sa brežuljka jorgovana. Svojom pjesmom uspavljuje mali životinjski svijet i razbija podnevnu monotoniju.

Ponegdje uz rubove cvjetnih livada mogu se sresti kolone plavih mrava, koji za vrijeme sunčanog dana brižno skupljaju sjemenčice i nose ih u svoje kučice pod travnatim humkom.


Na kraju Cvjetne doline nalazi se jezero u koje se ulijeva bistri potočić. Ono što oduševljava svakog posjetitelja, tisuće su bijelih lotosa, koji plove na kristalno čistom jezeru. Cvjetni sklad dopunjava raskoš rascvjetane japanske trešnje ružičasto-bijelih cvjetova, pred kojom svakome zastane dah od njene neviđene ljepote. Tu se rado okupljaju slikari kako bi na platno što vjernije prenijeli svoja zapažanja o ovom prirodnom fenomenu. Stalni stanovnici jezera su male ukrasne ribice u svim nijansama i bojama.

U ukrasnoj travi pampasa svoj dom našle su male dekorativne kornjače. Svojim sitnim koracima proizvode lagani šum koji se stapa
sa povjetarcem sa jezera.

Osim cvjetne dekoracije, dolinu krase i male ukrasne kućice na travnatim brežuljcima u kojima stanuju vrijedni i marljivi patuljci. Oni su čuvari doline, koju brižno obrađuju i uređuju. Sa njihovih dekorativno cvjetnih balkona pružaju se prekrasni vidici na cijelu Cvjetnu dolinu.

 

 

 

 

Verica Peacock

 

 

 

Andrea Rendulić

 

 

Priča o listu i žiru

 

Na rubu šume živio je veliki hrast. Snijeg se baš bio otopio pa je zemlja bila puna vode. Hrast je bio sretan jer je mogao ponovo piti proljetnu vodu. Pijuckao je tako nekoliko dana malo-pomalo kroz svoje sitne korjenčiće. Kad je sunce počelo jače grijati, probude se listići na stablu. Maleni počeše pupati u sitne zelenkaste pupoljke. Tako je i naš listić propupao. Stablo je sunce grijalo pa je listić među mnoštvom listova na drvetu rastao. Postajao je svakim danom sve veći, zeleniji i jači. Ptičice su slijetale na grane te je ponekad sav drhtao od straha da ga ne zgazi kakva ptičja nožica ili pak ne pojede gusjenica. Ljeti je sunce počelo jače sjati. Nastale su vrućine. Lišće se već tako razraslo da je činilo gustu krošnju. Do toga stabla odnekuda bi došli planinari i izletnici, sjeli bi u hladovinu i slušali kako lišće na vjetru šumori čas tiše, čas jače.
Jednog je dana listić osjetio u nozi da ga nešto gura i žulja. To je trajalo čitav dan. Ali, i noću ga je žuljalo i guralo. Ujutro je zamijetio kako je pored njega nešto propupalo. To su na drvetu počeli rasti maleni cvjetovi.
Prolazilo je vrijeme. Iz cvjetova su narasli žirevi. Sad je listić imao prijatelja pa su tako svakodnevno pričali o suncu, vjetru, kiši i izletnicima. Na grani su dijelili dobro i zlo.
Došli su i hladniji dani. Magle, mraz. Žir je jednoga dana rekao: «Hej, odoh ja!» i tup!, padne s grane. Sada je list ostao bez prijatelja. Nekako mu je bilo pusto bez njega. Ali, vidio je da i drugi žirevi padaju. I sam se počeo mijenjati. Više nije bio zelen. Od magle i kiše postao je žut, crvenkast i smeđ.
Počeo je osjećati da ga noga više dobro ne drži. Počeo se pomalo klimati i čim je vjetar malo popuhnuo, fijuuu… ode list! Veselo je na vjetru lepršao. Letio je kao ptica i doletio do tla među druge otpale listove.
Tog sunčanog dana uz hrast su se sakupila djeca. Tražila su lišće i žireve za vrtić. Jedna je djevojčica ugledala onaj naš žir i spremila ga u džep. Malo kasnije našla je i naš list. Tako su dva stara prijatelja opet bila zajedno u džepu male curice.
Djevojčica ih je odnijela u džepiću u vrtić i djeca su ih stavila na pano. Sada su se obojica ponosno smiješila mališanima s panoa i njihovo prijateljstvo potrajalo je još dugo, dugo…

 

 

Priča o Paolinom satu

 

Paola se rodila kad su se kazaljke na satu poklopile. A bilo je to prije puunooo godina. Njezin je tata, poznati zagrebački urar upravo u tom trenutku pogledao prema jednom od svojih satova. Bio je „cajger na cajgeru“.
Kad je navršila pet godina, išla je s tatom u radnju. Gospon Francek je popravljao satove i u njegovoj je radnji uvijek tiktikalo i taktakalo. Tu bi se Paola satima zabavljala promatrajući satove.
A njezin je tata imao u svojoj radnji stvarno svakakvih satova.
Zidni satovi krasili su čitav jedan zid. Bili su poput kakvog komada namještaja i zvonili su. Čitavom bi radnjom odzvanjalo odmjereno don, don, don, don … ili pak ku – ku, ku-ku, ku-ku, ku-ku. Tada bi iz kućice na satu izlazila mala kukavica. To se Paoli najviše sviđalo.
Bila je sretna i kada bi joj tata dozvolio naviti kakav zidni sat što je zaostao u vremenu. Kao da mu se spavalo, zanijemio bi i kazaljke bi stale . Tada bi Paola pažljivo povukla lančić sa klatnom i sat bi se odmah probudio. Njegovo srce, počelo bi začas opet kucati.
U jednom pak staklenom stolu, nalazilo se mnoštvo ručnih satova – bilo je tu većih i manjih satova, muških i ženskih, okruglih, četvrtastih, sa rimskim ili arapskim brojkama.
A tek remenja! To je bilo pravo carstvo!
Mušterije bi dolazile uglavnom nekako nakon što bi Grički top oglasio podne, a u radnji bi satovi podjednako počeli zvoniti. Pričale bi s tatom, pričale… o boljkama svojega omiljenog sata koji je, eto, morao nažalost na popravak, a baš mu je taj sat najbolji, ovaj mu je poklon od sestre, ovaj mu najbolje odgovara uz boju pokućstva… i tako je redom njezin tata svakoga dana slušao razne priče o raznim satovima koji su se na razne načine pokvarili.
Tata bi tada uzimao jedno debelo, jaaako debelo crno povećalo i nekako ga čudno nagurao u jedno oko. Bože, što je bio smiješan s tim povećalom u oku! Ali, poput kakvog liječnika otvorio bi maleni satić i zadubio se sa povećalom u sićušne kotačiće. Sa malom pincetom nešto bi unutra slagao i satić bi nakon nekog vremena opet točno radio. A trebalo ga je nadgledati jedan čitav dan poput liječnika, jer, satu se ne može uvijek vjerovati! Nisu baš uvijek točni. Kad počnu „brljati“ sa vremenom i kad zakasniš zbog sata, uh, kako si onda ljut!
A Paola? Paola je bila jedna sasvim zgodna djevojčica, okruglog lica, smeđih krupnih očiju i smeđe kose izgledala je poput curice iz slikovnica. Paolin je tata bio toliko ponosan na svoju kćerkicu da ju je često vodio u radnju.
Na Paolin sedmi rođendan tata je svojoj Paoli poklonio jedan sasvim neobičan sat. Bio je to mali satić, potpuno malen kao kakva igračkica, a izgledao je poput sitnog komadića namještaja, poput male komodice. Sat je bio okrugao sa okruglim, crvenkastim postoljem i sasvim je sitno tiktikao i taktakao. Paoli se odmah svidio pa je ubrzo naučila gledati na sat. Brzo je znala čemu služi velika kazaljka, a čemu mala.
Paola se nije odvajala od svog satića i kako je rasla i postajala odrasla, satić je uvijek bio pored nje i pratio Paolu na njezinim putovanjima. A tih je putovanja bilo poprilično. Ne samo da se Paola vozila autom, već je putovala i vlakom i brodom i avionom. Stalno je jurila poslom iz zemlje u zemlju, iz grada u grad i kuda je Paola išla, njezin satić ju je pratio i podsjećao na tatu, mamu, brata i uopće, podsjećao ju je na njezin dom. I ne samo to! Sat je još uvijek bio u potpunosti točan!
Međutim, jednom se desilo nešto sasvim neočekivano! Paola je upravo bila u Americi u jednom hotelu i uobičajeno spremala svoje stvari prije polaska. Avion za put prema kući polazio je veoma brzo i Paola se morala brzo spremiti. Avion je krenuo i Paola je bila sretna što će brzo doći ponovo kući u svoj Zagreb i vidjeti tatu, mamu, brata…
Došavši kući raspakirala je svoje stvari i čitav je kofer pregledala, ali sata nije nigdje bilo. Sat je naprosto nestao! Izgubila ga je! Taj mali satić, tu dragu uspomenu! Ne moram vam niti reći koliko je Paola bila žalosna što sat nije bio pored nje! Tko zna što je sada s njim?
U međuvremenu, sobarica je pospremala hotelsku sobu i na noćnom ormariću ugledala mali, sitan, zgodan sat. Znala je da je netko sat zaboravio i da sada zasigurno tuguje, jer taj je sat stvarno bio lijepa uspomena. Uzela je sat i odnijela ga na recepciju gdje su se potrudili da pogledaju u knjigu gostiju čiji bi to sat mogao biti. Osoblje hotela bilo je puno razumijevanja pa je došlo do Paoline adrese u Zagrebu. Sat je u malom paketu doputovao drugim avionom. I tako je Paola ponovo dobila svoj sat. Te je večeri sretno zaspala sa satom pored uzglavlja, a mali je satić pored nje veselo tiktikao i taktakao. Kao i uvijek.

 

Na početak

 

 

Ivica Smolec

 

 

Čupko

 

Jedan mali psić morao je živjeti sam, jer su ga potjerali od kuće. Nisu ga željeli hraniti jer su već hranili njegovu mamu. Zato su ga odvezli autom daleko, daleko, i izbacili ga na ulicu. Njegova mama je dugo cvilila od tuge za njim. I on je cvilio od tuge za mamom i od straha. Sad je morao živjeti sam. Bio je još mali i svega se bojao. Bježao je od djece koja su ga htjela tući i gađala ga kamenjem. Bilo mu je hladno i bio je gladan.
Ponekad bi pronašao u smeću nekakvu kost. Zgrabio bi ju i pobjegao s njom na livadu. Mislio je da će ga netko tući jer ju je ukrao. Ali kost je bila tvrda, a njegovi zubići slabi. Zato je ostajao gladan.
Jako je želio pronaći nekog prijatelja kojem bi se mogao izjadati. Ali prijatelje nije uspijevao naći. Kad bi vidio nekog drugog psa lutalicu, prišao bi mu cvileći i prijateljski mašući repom. Uzalud. Svi su ga tjerali od sebe, režeći i pokazujući velike zube. Jadni psić bi podvio rep pod noge i bježao, spašavajući svoj život.
Svakog dana bio je sve gladniji i sve slabiji. Već je jedva hodao od gladi. Znao je da će uskoro uginuti. Kad bi pao mrak, tražio je kakvo toplo mjesto gdje će spavati. Još nisu došli topli dani. Ponekad je još padao snijeg. Gladno malo psetance bilo je sretno kad god je pronašlo kakvu kartonsku kutiju u kojoj može provesti noć.
Jednog jutra je Alan krenuo u školu, s torbom na leđima. Zviždukao je veselo jer je bio ispavan i dobro je doručkovao. Putem je, po navici, udarao nogom kamenčiće, papire, kutije. Kad je opalio nogom po jednoj kutiji uz cestu, iz nje je isteturao mršavi čupavi psić, cvileći uplašeno. Alan je od iznenađenja prestao zviždukati. Pa što je sad ovo!?
Psić nije bio lijep. Bio je mršav i prljav. Za njegovu čupavu dlaku uhvatili su se čičci i smeće. Pokušao je pobjeći da ga Alan ne udari nogom no nije imao snage. Ali Alan ga nije htio udariti. Vidio je da je jadna životinjica napola mrtva od gladi i hladnoće. Uzeo ga je u ruke i vratio se kući. Kod kuće je bilo toplo. To je bilo prvi put da Alan ne dođe u školu.
Uzeo je iz kupaonice veliki ručnik, smotao ga malo i stavio u ugao predsoblja. Na ručnik je stavio psića. U svoj šareni tanjur nalijao je mlijeka i stavio ga pred siroče. Gladni mališan pohlepno je posrkao mlijeko a zatim je od zahvalnosti stidljivo mahao repom. Alan ga je pomilovao po glavi i leđima. Psić se namjestio na topli ručnik i, iscrpljen, zaspao.
Kad su se mama i tata vratili s posla, nisu odmah ni primijetili da netko spava u kutu predsoblja. Alan im je tada ispričao što se dogodilo. Bojao se da će psića otjerati a njega izgrditi. Stvarno su isprva bili ljuti. Zatim su otišli u sobu i nešto tiho razgovarali. Onda su izašli i mama je pitala:
― Alane, bi li ti htio da ga zadržimo?
― Da, mama! - viknuo je sretno i objesio joj se oko vrata.
― No, dobro. Tata se slaže. Sutra ga vodimo k doktoru. Moramo biti sigurni da nema neku zaraznu bolest. Mršav je i prljav, skoro je uginuo. Čim malo ojača, okupat ćemo ga i cijepiti.
― Zvat ćemo ga Čupko, može? - povikao je Alan.
Mama se nasmiješila.
― Može, sine, ako ti tako želiš.
Veterinar je pregledao Čupka. Čupko nije imao zarazne bolesti. Čim se oporavio i ojačao, okupali su ga i počešljali. Sad je to bio prekrasan psić, dobar i pametan. Nije više cvilio za svojom mamom. Volio je cijelu svoju novu obitelj. A Alana je obožavao.
 

 

 

 

 

Sonja Smolec

 

 

 

Ana - Tajna ima krila

 

Ana je stanovala s mamom u starom dijelu grada Zagreba, blizu Griča. Imala je samo pet godina, a čuvala ju je baka iz susjedne ulice. Nije to bila njezina baka, ali je Anu jako voljela. Njezina djeca i unuci su već odavno odrasli ljudi, i na žalost nikad nisu imali dovoljno vremena za posjete. Mala Ana bila je istovremeno vrlo umiljata ali i tvrdoglava, i baka je uvijek morala biti na oprezu. Iako su često uvjeravale jedna drugu tko je u pravu, ponekad su se čak i posvađale, nisu mogle jedna bez druge. Kako Anina mama nije imala novaca da plati čuvanje, a baka nije o novcu htjela ni razgovarati, pomagala joj je očistiti stan i donijeti namirnice iz trgovine. Kad bi se vraćala s posla zajedno bi popile čaj. Za sve tri to su bili posebni trenuci koje će pamtiti cijelog života.
Idila je trajala oko godinu dana.
Jedno jutro kad su pozvonile nitko se nije javljao. Dok su tako čekale pred vratima, iz susjednog stana je izašla jedna gospođa i rekla im da je baka prošle večeri pala i slomila nogu, i da se sad nalazi u Vinogradskoj bolnici. Bio je to šok. Ne zato što Ana nema s kim ostati, već zato što su obje baku jako voljele.
- Ana, što ćemo sada? Hoćeš li moći ostati sama doma?
- Naravno, pa već skoro svi moji prijatelji ostaju sami. Ako sam već upisana u školu znači da sam već velika. Biti ću dobra, mama...
Mama je otišla na posao s glavom punom briga...Što ako....ali...Ma ne, bit će sve u redu...a ipak...
Nestrpljivo je čekala da završi radni dan, iako je bar pet puta telefonom provjeravala da li je sve u redu. Tako su prolazili dani. Mama i Ana posjećivale su baku u bolnici, a onda su doznale da se baka više neće vratiti u svoj stan. Njena djeca su joj osigurala mjesto u domu umirovljenika jer nisu mogli o njoj voditi brigu. Baka je otišla u drugi grad i uskoro gotovo nestala iz Anina života. Povremeno bi se čule telefonom i obećavale jedna drugoj da će se uskoro vidjeti.
Stiglo je proljeće. Prvi topli dani izmamili su dječurliju u parkove. Izašla je i Ana. Bila je izgubljena jer nije imala puno prijatelja. Samo se Boris želio s njom igrati, ali i to je kratko trajalo, jer su ih djeca zadirkivala: -Boris i Ana, vjenčat će se jednog dana!..
Izbjegavala je više odlaziti u park. Popela se na tavan i kroz prozorčić promatrala djecu kako se igraju. Subotama i nedjeljama još se i našlo društvo za igru, ali radnim danima je većina djece bila u vrtiću. Jednog dana uzela je metlu i počistila dio tavana od prašine i paučine. Tu je napravila svoj “stan”.
Donijela je kartonsku kutiju sa svojim igračkama. Izvadila bi svoju lutku i s njom razgovarala. Kako su dani postajali topliji, tako je i na tavanu postajalo toplije. Otvorila je prozorčić da prozrači tavan, a onda je na svoje veliko iznenađenje, odmah s vanjske strane, otkrila gnijezdo. Iz gnjezda je povremeno provirivao repić.
Gle, ptičice!....pomisli Ana, i polako se pomakne da ih ne preplaši.
I zaista, bilo je to lastavičje gnijezdo. Lastavice su se vratile i u svojem starom gnijezdu ponovo položile jaja.
- Oh, to će biti moja mala tajna!...Svi imaju tajne....a moja tajna nese jaja, leti i cvrkuće. Takvu tajnu nitko nema!
Te večeri Ana prvi puta, nakon dugo vremena, nije tražila da joj mama priča priču prije spavanja.
- Ne mama, hvala, ja sam već velika djevojčica. Na jesen ću u školu, ne trebaš mi više pričati priče.
Bilo je to iznenađenje. – Da, pomislila je mama, moja djevojčica raste...Možda sutra...možda će sutra htjeti priču...
Sutradan, a i dan poslije ponovilo se isto. Čudno...
- Ana, reci mi o čemu razmišljaš prije spavanja, sada kada ti više ne trebaju moje priče?
- Ali mama....pa ja imam svoju vlastitu priču, svoju malu tajnu o kojoj razmišljam.
- No, to su samo dječje maštarije, - mislila je mama i odustala.
Sve češće se dešavalo da se Ana ne javi na telefon kada bi je mama zvala s posla.
- Pa gdje je ta djevojčica? Uvijek tvrdi da je kod kuće....
Dani su prolazili i mama je bila sve zabrinutija. Odlučila je provjeriti što se kod kuće događa. Uzela je slobodan dan, i umjesto na posao, ujutro je otišla na tržnicu i u trgovinu po svježi kruh. Zatim se vratila kući. I gle, stvarno, Ana nije bila u svom krevetu. Sve u njezinoj sobi bilo je uredno pospremljeno. Tada mama primjeti da nedostaje kartonska kutija s lutkom i drugim igračkama.
- Pa gdje bi to dijete moglo biti tako rano? Ovdje se događaju neke čudne stvari....
Uskoro je začula veselo skakutanje po stepenicama i otvaranje vrata.
- Mmmmmama...pa ti si doma, - zbunjeno je promucala djevojčica
Gdje si bila otišla tako rano?
- Ali mama, to je moja tajna...
- A smijem li ja bar malo znati? Zar nećeš tu tajnu podijeliti sa svojom mamom?
Ana se meškoljila, rumenila u licu...nije znala da li bi rekla mami. Tako je lijepo imati svoju tajnu!
- No, pa pokušaj mi bar nešto reći...
- Ali mama...
- Ana...da li je ta tvoja tajna opasna?
- Mama....nije opasna.........Mama, nemoj mi se smijati, - moja tajna ima krila.
- Krila?
- Da, uzviknula je djevojčica, i u silnom uzbuđenju što je konačno nekome rekla bar nešto, a taj netko je njezina mama koja će je razumjeti i neće se smijati. Primila je mamu za ruku i povukla je van iz stana.
- Idemo, sad ćeš vidjeti moju tajnu.
I gle! Mama se silno iznenadila kad je vidjela Anin “stan” i očišćenu paučinu na tavanu, a najveće iznenađenje bilo je gnijezdo s dva mala ptića. Dvije male lastavice koje su izgledale kao da su cijele napravljene od velikog kljuna koji je stalno zijevao.
- To je stvarno divna tajna, Ana, – rekla je mama, – ovdje nisam bila godinama. Još dok sam bila djevojka, znala sam gledati grad kroz ovaj prozorčić i čitati pjesme...No...to su bila druga vremena. Gle na istom mjestu je i onda bilo gnijezdo.
- Zbilja? Zbilja mama?
- Da, bilo je...ali znaš da ne smiješ dirati gnijezdo i ptičice?
- Ali zašto?
- Ako mama ptica vidi da je nešto u njezinom gnijezdu drukčije, otići će i više se neće brinuti o jajima ili o ptičicama. Otići će.
- Oh, ali ja ih neću dirati....neću, obećajem!
Tako je bila otkrivena jedna mala tajna. Ali tu nije kraj. Ana je bila vrlo radoznala i često je zavirivala u gnijezdo da vidi kako ptičice rastu. Bila je zadovoljna. Možda, možda bi mogla ipak donijeti malo mrvica?..Možda...Tako je i učinila. Ptičice iz gnijezda je pokušavala hraniti. Bila je veoma oprezna sa svojim sitnim ručicama. No tada se dogodilo nešto čudno. Mama ptica nastavila je hraniti samo jednu ptičicu. Ana se zabrinula jer je primijetila da mama samo jednu ptičicu dovodi do ruba gnijezda i uči je letjeti. Gdje je druga? Zavukla je malu ručicu i oprezno uzela drugu ptičicu van. Bila je slaba i gladna. Što sad? Možda će mama znati pomoći.
Smjestile su ptičicu na tavan i u maloj kutiji složile gnijezdo.
Druge ptice se više nisu vratile u gnijezdo.
Svaki dan ptičici su donosile mokre kekse i tvrdo kuhana jaja. Ptičica je ostala živa. To je bilo pravo čudo. Porasla je i krila su joj ojačala. Vrijeme je prolazilo i uskoro će sei vrijeme ptice vraćasti na jug. Anina ptičica, kojoj je dala ime Tajna, letjela je po tavanu, i jednog dana je izašla kroz prozor.
- Sretno ptičice!...Nađi svoju mamu, - rekla je Ana, – i bila je i tužna i sretna, u isto vrijeme.
Drugog dana nije htjela otići na tavan. Bilo joj je preteško. Njezina tajna je odletjela.
- Ana, idi otvori prozor na tavanu. Lijepo je vrijeme, a mogla bi donijeti i svoju kutiju s igračkama, kad se više ne igraš na tavanu.
- Dobro mama – reče Ana i bila je sretna što konačno ima neki razlog za odlazak na tavan, neki izgovor.
Prošlo je nekoliko dana. Djevojčica je bila nemirna i radoznala. Popela se na tavan i provirila. Njezina Tajna bila je u gnijezdu. Na obližnjim granama i žicama počele su se okupljati ptice...Ptica u gnijezdu bila je neodlučna. Nije bila sa svojom obitelji a trebalo je otići.
Anino srce treperilo je od uzbuđenja dok je promatrala kako se njezina Tajna priprema za odlazak. Nekoliko puta je poletjela i ponovo se vratila u gnijezdo. U jednom su se trenu ptice vinule u zrak, kružeći i formirale jata. Anina je ptičica treperila, i neodlučno gledala, a onda, u jednom trenu se vinula u zrak. Djevojčica je više nije mogla prepoznati među ostalim lastavicama.

 

Na početak

 

 

 

Ljerka Varga

(novi član)

 

Valentina Vukman Zelić

 

 

Priča o psiću koji je ostvario snove

 

Bio je Badnjak. Vjetar je utihnuo a snježni zapusi u parku napravili su sklonište ispod grana srebrne jele otežalih od snijega. Artur je Miranu, po tko zna koji put, s tugom pričao o svojoj prošlosti.

 

"Nekad sam imao obitelj. A onda je došao rat i, odjednom, sve se promijenilo. Ljudi su preko noći napuštali svoje domove dok su u daljini tutnjali gromovi i lizali plameni jezici. Nisam shvaćao što se događa i, sklupčan u svojoj kućici u dvorištu, šapama sam prekrivao uši da ne čujem tutnjanje, dok nisam utonuo u san i prespavao paklenu noć. Kad sam se probudio ujutro, u selu nije bilo nikoga, ni moje obitelji. Zvali su me, možda su me zvali, da nisam pokrio uši, bio bih pošao s njima, zbog straha. Ma, sigurno su me zvali! Ja sam kriv što su me ostavili i otišli. Mrmljao sam, nesretan, odlazeći iz sela preko blatnjavog polja, nadajući se da ću pronaći bilo kakav trag. Prolazili su dani, noći, pa opet dani, promrzao i mokar prelazio sam preko rijeka i polja, izbjegavao sam sela i ljude. Došlo je i proljeće, sramežljivo ali toplo, bio sam blatnjav, gladan i nesretan. Nigdje nikog nisam sreo, nisam naišao ni na najmanji trag svoje obitelji. Tog jutra sam, iznemogao, doteturao u nepoznati grad. Bar sam mislio da je to grad, jer nikada prije nisam vidio tako velike kuće. Nisu bile iste kao one u mom selu i svim selima koja sam zaobilazio na svom putu. Odjednom sam ugledao dvoje ljudi koji su mi prilazili s leđa. Utonuo sam u san.

 

Miran je, dignutih ušiju, slušao tužnu priču i pokušavao se sjetiti svih lijepih priča tog starog psa kojeg je upoznao u skloništu. Artur mu je postao najbolji prijatelj. Artur je imao i san, lijepi topli san koji ga je i sad, u snijegu, grijao. Od Artura je naučio da postoji mjesto u dalekom svijetu, zemlja sa toplim azurnim morima i pješčanim obalama, velikim palmama. Odakle je on to znao, nikada ga nije pitao. Naslijedio je njegov san. Zajedno su proveli ljeto i jesen. Bilo je i lijepih i tužnih dana, ali nisu bili gladni ni žedni. Bilo je malo ljudi, većinom su mazili Mirana jer je bio još beba. Beba koja se nije sjećala svoje majke ni svoje braće ni sestara.

 

Sjećao se samo da ga je našla Zlatokosa. U jarku, napola smrznutog, jedva je težio tristo grama. Zlatokosa je bila djevojčica koja mu je spasila život, a on je danas bio najtužniji pas na svijetu jer nije mogao spasiti njen. Uzela ga je u naručje i odnijela kući, utoplila, ljuljala ga, pjevala mu dok nije došao k sebi i otvorio oči. Tada je bio najsretniji psić na svijetu. Volio je svoju Zlatokosu, igrao se s njom, ljubio je na svoj pseći način, ližući joj obraze. Najslađe kosti mu je donosila iz nekog restorana u gradu. Igrom joj je iskazivao zahvalnost. Rastao je, za nju je htio biti najveći i najljepši pas ali ipak je ostao mali. Tužno je zaključio: valjda su takvi bili i moja majka i sestre i braća. Nije znao odgovor na to pitanje ali nikada u životu nije upoznao svoju vrstu. Pa čak ni kasnije, u skloništu, nitko nije bio tako malen kao on. Svi drugi psi bili su veći od njega.

 

Zlatokosa ga je vodila u šetnje pored rijeke, bacala mu otkinutu granu, on je poskakivao preko livade, sav sretan, s vjetrom u ušima i srećom u očima. O, kako ju je volio! A voljela je i ona njega! Kad bi ga stisnula u naručje, činilo se da će mu polomiti sve kosti ali znao je da je to ljubav. Rastao je sretan, kao u bajci, sve do onog jutra kad ga je Zlatokosa odlučila povesti sa sobom u grad, do restorana odakle mu je bila donosila kosti. Začula se tada škripa nekog limenog čudovišta koje je oborilo Zlatokosu dok je prelazila cestu. Miran je odletio iz njenog naručja i pao na rub ceste.

 

Probudio se iza žice. Lizao ga je Artur. Artur mu je spasio život, dao nadu i vjeru. Tješio ga je, objasnio da nije mogao spasiti Zlatokosu jer je bio malen i nemoćan, jer limena čudovišta ništa ne može pobijediti. Artur je naposljetku isplanirao kako će zajedno pobjeći za Badnjak.

 

I evo ih večeras tu, sklupčani ispod srebrne jele u parku. Večeras je Arturu loše, osjećao je to po tonu u njegovom glasu. Pričao je tiho, umorno. Cvokotao je zubima i tresao se od hladnoće. Pričao je bez prestanka, kako i koji putem da stigne do rive. Kako da se popne na veliki bijeli brod, kako mora paziti da ga ne vide dok brod ne zatrubi tri puta, što znači da je odvezan i da je zaplovio. Posebno mu je napomenuo da se mora sakriti ispod velikog čamca za spašavanje jer će mu tamo biti toplo. Kad da izađe, kako da nanjuši kuhinju i zbliži se s kuharom jer tako nikad neće biti gladan... Sve su to bili savjeti. Znao je Miran. Ali zašto mu je to sad pričao?! Pa zajedno su planirali provesti Božić na slobodi! Artur je pričao i pričao... Naposljetku je rekao:

 

"Ti možeš ostvariti moj san, ja sam star i sve što mi je potrebno je umrijeti na slobodi."

 

Miran je osluškivao, sav sleđen od nejasne strepnje, i odjednom je shvatio da Artur više ne priča. Da Artur više ne diše. Tužan, liznuo je lice jedinog prijatelja i oprostio se s njim. Istrčao iz skloništa i trčao, koliko su ga nožice nosile, ususret svom snu.

 

Brod je pristao prije dva dana u luku. Bilo je toplo, pretoplo, Miran nikada nije osjetio toliku toplinu osim kad ga je ljubila Zlatokosa. Kuhar je postavljao zdjelicu s ručkom na staro mjesto, ispod stola male kuhinje teretnog broda.

 

Artur je pričao istinu! Postojala su azurna mora i pješčane plaže i velike palme. Miran je trčao po pijesku ispod palmi sa svojim Paškom, kuharom, i opet se vraćao na brod. Vraćali su se povremeno i onamo odakle je prvi put zaplovio. Nije više brojio godine. Bilo mu je dobro, bio je sretan, nikad gladan, a Paško ga je volio i on je volio Paška. Svakog Božića bi se s tugom sjetio staroga prijatelja Artura i njegovog sna.

Na početak

 

 

Nevenka Žinić